Vječna kuća: razgovori o smislu života

Vječna kuća: razgovori o smislu života

Ned, 17. Mar. 2019.


S vremena na vrijeme, svako od nas sebi postavi pitanje, zašto smo rođeni i koji je životni smisao?    


 

Piše: dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeut

I, ovo pitanje ne iznenađuje ako ga postavljaju ljudi koji gledaju zalaske sunca, kao što su oni sa kojima sam se vozila nekoliko sati. Bračni par, trideset godina u braku i sedamdesetogodišnja žena otvorenog uma i širokih shvatanja. Tako, u toku te duge vožnje, povremeno bih slušala njihove priče, povremeno bila na off, a onda su  mi riječi sedamdesetogodišnjakinje doprle do uha:

„Moj muž i ja smo već sagradili svoje vječno počivalište.“

Vječno počivalište me vrati dobrih dvadesteak godina unazadad, kada sam na izobrazbi iz psihoterapije čula jednu psihijatricu koja je na duhovit način govorila o svojoj vječnoj kući:

„Svidjelo mi se jedno groblje, otišla sam, platila zemlju, dala da se iskopa dva metra, betonirala, podigla spomenik, stavila svoju slikiu, godinu rođenja i crticu. Za godinu smrti. Ponekad odem tamo, sjednem, zapalim cigaretu i ispričam se sama sa sobom.“

Mi smo je zgranuto gledali, a onda je voditeljica rekla da svako od nas mora biti pomiren sa vlastitiom smrtnošću i treba da razmišljamo i razgovaramo o tome. Neko je dodao da ona ima samo četrdeset godina, a naša  voditeljica jerekla da je ona u prednosti u odnosu na nas ostale.

Vratim se ovoj priči iz auta:

„Čitav život sam gradila neke kuće. Konačno sam sagradila i vječnu kuću“, nastavljala je sedamdesetogodišnjakinja.

„Kad pogledaš unazad, postaviš pitanje, zar sam živjela samo zato da gradim kuće?“, nastavljala je konverzaciju žena s prvog sjedišta automobila, ali više je govorila sama za sebe, nego što se obraćala svojoj sugovornici.

„Ne, ne mislim da sam gradila uzalud. Sada će tu da žive moja djeca i njihova djeca i djeca njihove djece, tako da te kuće, zapravo imaju svrhu“, nije se dala sedamdesetogodišnjakinja.

Razmišljala sam o njihovoj priči. Žena s prvog sjedišta je govorila iz svoje perspektive i smatrala kako je gradnja kuća besmislena, a sedamdesetogodišnjakinja je smatrala da je gradnja kuća njenom životu dala smisao.

Kada imam klijente koji imaju panične poremećaje, fobije, koji su depresivni, obavezno ih pitam šta bi voljeli da im piše na nadgrobnom spomeniku. Budući da na nesvjesnom nivou svi imaju strah od smrti, kažu da nikad nisu ražmišljali o tome, a ja onda kažem neka drugi put donesu epitaf koji će posvetiti samome sebi.

Tako sam imala jednu sedamnaestogodišnjakinju u teškoj depresiji. Nekoliko mjeseci je provela na internoj klinici, jer su joj, nakon pokušaja samoubistva, jedva spasili život. Kada sam je jednom upitala, šta bi voljela da joj piše na nadgrobnoj ploči, malo je razmišljla, pa je rekla:

„Život je tako besmislen. Jedino smrt imao smisao.“

˝ Biti ili ne biti- to je pitanje.

Je l` dičnije za ljudski um sve praćke

I strjelice silovite sudbine

Podnositi il zgrabit’ oružje,

Oduprijet’ se…”

Umjesto odgovora, citirala sam Shakespeara, a kako me je zbunjeno gledala, rekla sam da se i Shakespear isto to pitao i da su ovo njegove riječi.

Razrogačila je oči i zamolila me da ponovim stih:

„Da li to znači, kada kaže da zgrabimo oružje kako bismo se oduprli, da se ubijemo ili da se borimo?“, pitala je.

„Šta ti misliš?“ Još jednom sam ponovila stih.

„Mislim, da on kaže da se trebamo boriti.“

Često smo se, u toku terapije doticale egzistencijalizma. Uputila sam je na Sartrea, Alberta Camu- a, Martina Haideggera, Irvina Yaloma…, a ona je sa uživanjem čitala. Poslije je upisala filozofiju i nastavila da istražuje smisao života. Trebao joj je neko da je podstakne kako bi shvatila da život očekuje nešto od nje.

Kada mi klijenti donesu epitaf koji posvete sami sebi, uvijek se može vidjeti od čega strahuju, a uglavnom strahuju zato što besmisleno žive, što su otuđeni i izolovani i, otići će, a da nisu postigli i uradili ono što su htjeli za života. Zapravo, životni besmisao tjera ljude u depresiju, anksiozne i druge poremećaje, a iz kojih se ne znaju sami izvući.

Egzistencijalistička psihoterapija pomaže ljudima u rješavanju problema ovog savremenog života. Ne usmjerava se konkretno na rješenje problema, nego joj je cilj da pomogne klijentima da preispitaju i razumiju svoje duboke doživljaje i da daju odgovore na neka egzistencijalna pitanja, a po Viktoru Franklu to su:

   Čovjeka pokreće osnovno pitanje egzistencije: ovdje sam, ali mogu li (kao cjeloviti čovjek) biti ovdje?

Imam li za to prostor, zaštitu, podršku? Odgovor na ovo pitanje pronalazi se u prihvaćenosti, što čovjeku omogućava da dalje prihvata, kako sebe, tako i druge.

Preduslov mogućnosti prihvatanja je sigurnost vlastite egzistencije, vlastitog smisla. Ako nemamo smisao, zadatak nam je da ga nađemo.

Ljude pokreće osnovno pitanje života: živim, ali volim li, ustvari, živjeti?

Doživljavam li punoću, povezanost, imam li vremena za vrijednosti? Dišem li punim plućima? Život kao vrijednost ostvaruje se prije svega kroz doprinos, bliskost, ljubav. To ljudima stvara mogućnosti da mogu dalje doprinositi drugima.

Međutim, uslov da doprinesemo nešto, nekome ili nečemu je, upravo, shvatanje vlastitog života kao vrijednosti. Taj osnovni osjećaj sastoji se od dubokog osjećaja da je dobro postojati. Taj osnovni osjećaj vrijednosti je preduslov da bismo se i dalje osjećali vrijednim.                                                              Dobro je da postojim zato što… (Završite rečenicu)

Ljude pokreće osnovno pitanje života: ja sam ja, ali smijem li ja biti ja, kakav/kakva jesam? I ko sam, zapravo, ja?

Osjećam li poštovanje, istinu, samopoštovanje? Odgovore ćemo dobiti kroz prihvatanje i (pre)poznavanje samih sebe, prvenstveno, kao i  kroz mogućnost da budemo shvaćeni ozbiljno, a također i da se zauzmemo za sebe. To nam omogućava prepoznavanje drugih, a uslov za prepoznavanje drugih je u sposobnosti razlikovanja sebe od drugih. Prije nego odete u krevet, postavite sebi pitanja kao što su: ko sam ja, da li mi treba to i to da bi me usrećilo, šta me, zapravo, usrećuje, šta mogu uraditi za druge da se osjećam bolje…?

Ljude pokreće pitanje smisla egzistencije: ovdje sam, ali šta sada s tim?

Šta treba danas da činim kako bih osjetio/osjetila život u svoj njegovoj punini? U kojoj se većoj cjelini, koja ne obuhvata samo mene, vidim? Za šta živim?

Čovjek može osjetiti smisao kroz zadatke i osjećaj vrijednosti, kroz osjećaj pripadnosti nečim većim od nas samih, kroz razvoj i sazrijevanje vlastitog sebstva i/ili kroz vjerovanje u nešto. To mu olakšava usklađivanje s vlastitim svijetom te pronalazak i ostvarivanje vlastitog smisla u svakoj situaciji. U svakoj situaciji čovjek je slobodan da zauzme stav i nauči nešto iz toga. Ponekad su nam bolesti i problemi, upravo dati da nas podsjete da smo na krivom putu i da ne živimo život onako kako treba da živimo.

© 2020 Mamine dileme
Design by Creative 24/7