Neki novi roditelji

Neki novi roditelji

Sub, 15. Sep. 2018.


Suprug i ja se pogledamo. Život bez tv-a?! Meni je to zvučalo kao da su se odrekli mašine za veš i da im je to super.


Piše: Erna Šošević


S njima se dugo nismo vidjeli. Pripadaju onom najuzbudljivijem dijelu naše rane mladosti koje se s radošću prisjećamo uz sjetne osmjehe i daleke poglede, kao da ćemo tamo negdje uhvatiti dio tog vremena. Uvijek smo se razumijevali, iako su nas životi odvukli u različite uglove ovoga grada. Poziv za druženje na kojem ćemo pokušati nadoknaditi propuštene godine, rođendane, uspjehe i tužne momente, došao je neočekivano ali u pravi momenat. 
Dok se spremamo, razmišljam o njima i hoćemo li se prepoznati. Ne fizički, nego ono istinski. Koliko nas može promijeniti brak, porod, briga, gubitak radnog mjesta ili voljene osobe... ne znam ni sama koliko sam se promijenila, a znam da jesam. Na vratima dvoje djece, na čijim licima se preklapaju likovi njih dvoje, usmjeravaju moje mislim na nešto drugo. Pozdravljamo se i ne krijemo uzbuđenje. Bilo je vrijeme. 


Smještamo se u udoban dnevni boravak, hvalimo jedni drugima djecu, uvjeravamo se da nismo ni dana ostarjeli i sjećamo „onih“ dana kada je sve bilo jednostavno i lako. U tom zanosu, za ruku me povuče naš sin koji me tiho i stidljivo upita: „Mama, gdje im je televizor?“ Okrenem se oko sebe. Da, u dnevnom smo boravku. Ne, nema nigdje tv-a. I sama zbunjena, ne znam sta da odgovorim djetetu. Još tiše mu govorim da ode u sobu s djecom i da se igra, nadajući se da će zaboraviti i pitanje i odgovor koji očekuje. I dalje zbunjen, odlazi za živahnom djevojčicom koja mu govori da zna svirati klavir. 


„Opisati vam ne mogu kako nam se život promijenio kako nemamo televizor u stanu.“  započinje priču ženska glava, vrat, stub i mudrost te porodice koja je načula dječakovo pitanje. „Imamo vremena za sve.“ Suprug i ja se pogledamo. Život bez tv-a?! Meni je to zvučalo kao da su se odrekli mašine za veš i da im je to super. Kroz glavu mi prođe onih mirnih pola sata dok djeca gledaju crtani film prije spavanja, par sati gledanja filma jednom sedmično kada se nas dvoje uspijemo uskladiti s obavezama i kada nađemo snage da ga zapravo odgledamo, a ne da pola filma kunjamo i onih par (stranih) kanala obrazovno – kulturnog sadržaja, s HD snimcima koji jedinstveno dočaravaju prirodu koju nikada uživo neću vidjeti. Život bez tv-a?! Ne bih rekla...


„Pa dobro... šta radite?“ Pitam i trudim se da zvučim ravnodušno. Ona se nasmija i dade mi jedinstven odgovor: „Sve osim što gledamo tv. Družimo se, razgovaramo, igramo s djecom, čitamo, šetamo.“ „Naravno da pogledamo ponekad film na laptopu ili tabletu,“ nastavlja muška glava, veseljak, potpora i kreativac u kući, „ali da je bolje, jeste.“ Opisuju svoje dane nakon radnog vremena, zajedničke aktivnosti koje mi nikada ne radimo, i kako se trude da iskoriste svo to slobodno vrijeme koje imaju kako su prestali da „robuju“ tv programu. U njihovom prostoru dominira porodica, ne tehnika. 


Od čuđenja do zdrave zavisti u pet minuta. Odlazim do toaleta na poziv svog sina koji ima problem s otkopčavanjem dukserice i čitam uputstvo za korištenje peškira za goste. Još jedno oduševljenje dječijom kreativnosti i roditeljskom podrškom. Oni su otišli korak dalje u tom velikom projektu dizanja porodice. Večer smo proveli bez te „kutije zabave“, osjećali smo se odlično i dobili svoje portrete kao dio aktivnosti velike djece. Posmatram ih i divim im se. Oni su pioniri nekog novog roditeljstva. 

© 2020 Mamine dileme
Design by Creative 24/7