Prvi maj: Simbol zajedništva

Prvi maj: Simbol zajedništva

Uto, 30. Apr. 2019.


Ona bi naučila da se posiječe živa ograda, opere ražanj i avlija, kupe najmirisnije jabuke za jabukovaču i uštirka bijeli stolnjak za veliki sto... Bio je to dan kada je njena avlija grlila njenu djecu i unučad, a rodbina i komšije svraćali na tek pečenu janjetinu i kafu. Nerijetko bi svi zapjevali “onu njenu”, nakon koje bi zapalila cigaretu i zamišljeno gledala u svoje ruže koje je rahmetli djed posadio davne šezdeset i neke.


Piše: Erna Šošević

Prvi  maj je moj praznik. Jedini koji seže do mojih prvih sjećanja. Pamtim gotovo sve familijarne “prve majeve” svog djetinjstva i kao dio neke davno ispričane priče, moram joj se stalno vraćati. Pokretači su bili jedinstveni: mama i daidže bi planove počeli praviti već mjesec dana prije, kako bi svi znali svoja zaduženja i raspored odlaska na uvijek isto mjesto susreta: u Maglaj kod majke. Ona bi naučila da se posiječe živa ograda, opere ražanj i avlija, kupe najmirisnije jabuke za jabukovaču i uštirka bijeli stolnjak za veliki sto... Bio je to dan kada je njena avlija grlila njenu djecu i unučad, a rodbina i komšije svraćali na tek pečenu janjetinu i kafu. Nerijetko bi svi zapjevali “onu njenu”, nakon koje bi zapalila cigaretu i zamišljeno gledala u svoje ruže koje je rahmetli djed posadio davne šezdeset i neke. Uvijek sam je krišom promatrala bez hrabrosti da zadirem u njene misli, uživajući u toj magiji mirisa, ljudi i pjesme. Bili smo naša verzija “Slobodnih i Ponosnih”.

One koja nas je tu spajala i okupljala više nema. Neki su proširili familiju malim novim članovima, nekima je previše bolno biti u toj kući taj dan, neki stvaraju svoja nova sjećanja s drugim ljudima, a nekima samo nedostaje onaj miris njene jabukovače.

Prvi maj 2018. Iako nismo u BiH, od ranog jutra vršimo pripreme kako tradicija nalaže: čisti se roštilj, reže se salata, priprema meso, čekaju gosti. Svako ima svoju ulogu, zaduženja i male zadatke. Ove godine praznik rada slavimo s našim sestrama i zetovima kod suprugove sestre na moru. Simbolično, jer smo mi ta radna snaga koja treba da pomiče granice, postavlja nova pravila i gradi bolje sutra za našu djecu koja željno iščekuju obje tetke na istom mjestu. Okupljeni oko maštovite trpeze obrađujemo neopterećujuće životne teme nas iz naše zemlje i dijela familije koja živi u susjednoj, a opet dalekoj Hrvatskoj, vješto izbjegavajući obradu “teških” vijesti. Pridružuje nam se i zetova sestra sa svoje troje djece, te prvi susjed sa svojom djecom privučen mirisom ćevapa, sudžukica i marinirane piletine, smijehom i opuštenim razgovorom. Gledam u zadovoljne i site pse, nasmijana draga lica i djecu koja trče oko nas, udišući neke nove mirise.

Uhvatim sebe kako gledam u daljinu. Prvi Maj se ne slavi onako kako se slavio 1890. godine. Spočitava nam se da se ne obilježava onako kako treba, da su se zaboravile vrijednosti, žrtve i poruke boraca za prava radnika. Kažu da nam je najvažnije spojiti što više neradnih dana kako se ne bi radilo. Izgleda da želimo iskoristiti Državu, poslodavce i sistem kako bi se odmorili. Ustvari, mi samo želimo biti zajedno. Želimo graditi neke nove tradicije, širiti krug poznanstava i jačati rodbinske i prijateljske veze koje su tu i koje nam znače. Koja god da je godina, parola je ostala ista: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi."

Nikada neću saznati o čemu je razmišljala moja majka Sevla u momentima kada smo svi bili okupljeni oko nje za Praznik rada. S obzirom na životne vrijednosti koje je njegovala i kojim nas je učila, vjerujem da dijelimo sadržaj misli, barem onih koje se tiču važnosti porodice i zajedništva.

© 2020 Mamine dileme
Design by Creative 24/7