Imam li pravo reći da je teško, čak je i uz ogromnu pomoć teško, i da ponekad želim nestati?

Imam li pravo reći da je teško, čak je i uz ogromnu pomoć teško, i da ponekad želim nestati?

Čet, 27. Feb. 2020.


Iskustvo novopečene mame Line iz Hrvatske.


Ja sam Lina i imam trideset i četiri godine. Prije nepunih šest tjedana postala sam majka predivnog dečkića Jakova. O majčinstvu još uvijek ne znam puno, trenutačno učim i borim se sama sa sobom svaki dan, i to od trenutka kad sam se odlučila na ovu najodgovorniju životnu ulogu.

Ne želim puno govoriti o tome koliko je teško na samom početku ili ne daj Bože žaliti se jer su već bezbroj puta žene prije mene rodile, same se skrbile dan i noć za svoju djecu bez imalo pomoći i zamislite preživjele. A osim toga nije mi se slučajno dogodilo!
Imam li pravo reći da je teško, čak je i uz ogromnu pomoć teško, i da ponekad želim nestati?

Mnogo ste puta čuli da je ovo najljepši i ujedno i najteži posao i zaista jest. Upravo toga polako postajem istinski svjesna. Prvotni je šok briga za malo biće koje je stiglo na svijet i osjećaj ogromne odgovornosti, brigu koju osjećam nikad prije nisam upoznala.

Nitko vas nikada ne može pripremiti na sve te izazove majčinstva koji su u tom trenutku pred vratima, a vi se možda i ne snalazite baš najbolje ili mislite da se ne snalazite. Neke od nas misle da jednostavno nisu dorasle tom ozbiljnom zadatku. I upravo njima posvećujem ovaj tekst.

Smijemo li si olakšati, smijemo li reći da nam je teško dojiti i da ne možemo?

 

 

O koktelu osjećaja koji u tom razdoblju naviru da i ne govorim. Strah, tuga, sreća, zabrinutost... pa sve to ponovno ukrug. Kako dani prolaze, sve je lakše, dobivate iskustvo, samopouzdanje polako raste i ponovno zaključujem da je vrijeme najbolji saveznik. Strpljenje… Bilo bi dobro kad bi imala strpljenja napretek pa pustila tom prijatelju „vremenu“ da polako odradi svoje, a ne da sad i odmah moram biti najbolja i odlična u svemu. Zašto? Pitam se često ovih dana.

Imam li pravo reći da je teško, čak je i uz ogromnu pomoć teško, i da ponekad želim nestati? Imamo li mi žene nešto iskonsko, duboko u sebi da moramo biti savršene u ovoj ulozi. Ako smatramo da nismo, zašto se o tome sramimo govoriti. Što to uopće znači biti savršena majka?

Mislim da je definicija individualna i da je o njoj nepotrebno raspravljati. Prvih nekoliko tjedana dojila sam Jakova dan i noć. I u jednom trenutku više nisam mogla ni psihički ni fizički. Mogu vam samo priznati da sam dala 150 posto sebe. Nakon tog maratonskog dojenja, navlačenja grudi, strašne boli, izdajanja, i sve to nakon operacije zvane carski rez, moj je dječak počeo gubiti na težini.

Majka nije jednako cica
U tom trenutku odlučila sam prestati jer sam procijenila da je puno bitnija majka. Kako bi rekla moja S. (koja je teškom mukom dojila 8 mjeseci) – majka nije jednako cica. Imala sam ogromnu grižnju savijesti i to me proganjalo. Jako mi je neugodno kad me netko pita dojim li, a obično je to jedno od osnovnih pitanja.

Tada bih se počela panično opravdavati zašto svoje dijete, koje sam ja rodila i kojem sigurno želim najbolje, zamislite, ne dojim. Što se to pomaklo u mojoj glavi da imam tu jednu posebnu nelagodu kad je o tome riječ?

 

 

Mnogo ste puta čuli da je ovo najljepši i ujedno i najteži posao, i zaista jest.

 

Počela sam analizirati samu sebe. Mi žene jednostavno lažemo kad je riječ o majčinstvu, u to sam sigurna danas. Sve smo se pretrgle, ubile od umora i iscrpljenosti kako bismo bile savršene majke. I zaista je to tako, ali mora li to tako biti? Smijemo li si olakšati, smijemo li reći da nam je teško dojiti i da ne možemo?

Još uvijek je to tako, a danas, čini mi se, još i više. Sad se pitam bi li majčinstvo trebalo biti patnja ili je majčinstvo predivno razdoblje. Zašto je sramota olakšati si koliko je moguće i uživati od prvog trenutka?

Ovo pišem zato što sam mnogo puta čula nešto slično: Ma ona je komotna, pa zato ne doji, razmažena je, nije spremna trpjeti... A nitko od njih ne zna što je dotična prošla i zašto je donijela takvu odluku za sebe i svoje dijete. Po tko zna koji put uvjerila sam se da komentiranje drugih i njihovih života nije nimalo kul. Tko smo mi i što mi znamo o tome?

Paralelno upoznajem neku novu Linu i ne razumijem što mi se dogodilo? Zašto si postavljam pitanja koja inače nikada, ali sigurna sam, nikada ne bih. Prije dvije godine prijateljici koja nije mogla dojiti govorila bih da pretjeruje, u čemu je problem, neka se sabere i opusti. A sad sam ja ona i nije mi jasno gdje sam se izgubila? Ima li tu utjecaj odgoj, okolina, razne udruge koje potiču dojenje, propaganda, mediji ili nešto treće?

 

Još uvijek sam u šoku ako su mediji u igri, a ja sam se dala „navući“ jer sam već dugi niz godina u tom medijskom biznisu.

Želite li vi dojiti ili što? Vi baš filozofirate
Gdje je mogućnost psihološke pomoći ženama koje prođu teške porode, ružna i nehumana iskustva iz bolnice ili se jednostavno ne snalaze u toj velikoj ulozi koja je stigla preko noći? Kome se žena u Hrvatskoj može obratiti ako želi podršku u majčinstvu, a da je pritom ne nakljukaju tabletama i pošalju kući.

Nažalost, nikome. Mnoge od njih u tišini gutaju bol i šute. Svatko će vam reći kod nas to tako funkcionira, takav je sustav. Pa zar nismo spremni baš ni za kakve promjene? Mojih pet dana u bolnici bili su najgori dani mog života. Ne zato što sam pretrpjela razne vrste boli gotovo svakog dijela tijela, nego zato što me je boljela duša, a nisam imala snage vrisnuti. Tada sam bila u situaciji da sam ovisna o sustavu koji je nesređen, uništen i okrutan.

Žene nakon porođaja šest tjedana ne smiju svjedočiti na sudu zato što se tada smatraju neuračunljivima. U tim osjetljivim trenucima dobivate jednu nehumanu, bezosjećajnu „skrb“, koja nije nimalo stimulativna za nikoga, a kamoli za to osjetljivo razdoblje.

Tek danas, nakon gotovo mjesec i pol dana, skupila sam snagu da sve ovo stavim na papir jer prije tjedan dana nisam bila u stanju ni misliti što se sve događalo.
Sjećam se dobro trenutka kad mi je jedna od sestara ušla u sobu, a ja sam je ljubazno zamolila da mi pomogne da se izdojim jer nikada prije nisam dojila.

Ne znam što je tu čudno, ali dotična me je počela izdajati i mene je to jako boljelo. To znam i prihvaćam, ali u trenutku kad sam najblaže moguće zajaukala sestra je bezobrazno i bez imalo poštovanja rekla: Želite li vi dojiti ili što? Vi baš filozofirate.

Ja sam samo šutjela i trphela jer sam više od svega željela dojiti i nisam imala snage reći joj ono što je ide. Moja beba bila je smještena u sobi za nedonoščad iako to nije bilo potrebno, ali objasnili su mi da je takav sustav. Ja sam samo plakala i baš sam se osjećala loše jer nisam mogla vidjeti svoje djete.

 

 

O koktelu osjećaja koji u tom razdoblju naviru da i ne govorim. Strah, tuga, sreća, zabrinutost... pa sve to ponovno ukrug.



Ali nije ni to problem, nego je strašno sljedeće: onako uplakanu i nikakvu suprug me kolicima dovezao do Jakova, a sestra koja se brine o djeci hladnokrvno mi je rekla da izgledam loše i da takva ne bih trebala dolaziti djetetu.

 

Nemate pojma koliko sam sretna što moj dječak takvo nešto nikad neće morati iskusiti

Da sam danas na tom istom mjestu u istoj situaciji, vjerojatno se gospođa ne bi dobro provela, ali tad nisam imala snage reagirati. Samo sam trpjela za dobrobit svoga djeteta i da sve prođe u najboljem redu. Upravo to sam samoj sebi ponavljala. Vrhunac je bio zadnji dan, kad me je mladi specijalist zamolio da ultrazvukom pogleda moju bebu.

Jer problem koji moja beba ima, rekao je, da je impresivan raritet koji nema baš priliku vidjeti. Ja sam mu to dopustila. Sad ja tog mladog budućeg doktora pitam: Zar je neki urođeni nedostatak impresivan?

Dragi gospodine, impresivno može biti umjetničko djelo, a ne urođena anomalija. Ako već tako razgovarate sa svojim kolegama, takav razgovor ostavite upravo tamo gdje mu je i mjesto. Kako se majka osjeća kad joj se kaže da je njezino dijete impresivan raritet zbog urođene mane?

Predlažem da se na Medicinskom fakultetu uvede psihologija tijekom cijeloga obrazovanja da ti veliki umjetnici imaju empatije i suosjećanja za pacijente koji su o njima ovisni. Da ne govorim o čuvenom profesoru koji ulazi u rađaonu s kavom i cigaretom... Ima toga još, ali tu ću stati.

Vjerujem u bolje sutra i iskreno se nadam da će djevojka moga sina bolje proći i da će doći do velikih promjena nabolje. Da vam iskreno kažem, nemate pojma koliko sam sretna što moj dječak takvo nešto nikad neće morati iskusiti.

Preuzeto  zadovoljna.dnevnik.hr

© 2020 Mamine dileme
Design by Creative 24/7