AMELA HADŽIMEJLIĆ: Treba nam “reset” uma na početne postavke vrijednosti i humanosti

by maminedi

Amela Hadžimejlić, akademski grafičar i vizuelni umjetnik, rođena je 1969. u Ljubljani, Slovenija. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu je završila diplomske studije (1988/93), specijal iz oblasti grafičkog dizajna na Nottingham Trent University UK (1994/95), i postdiplomske studije (1996/98) iz oblasti grafike, u klasi akademika Dževada Hoze na Univerzitetu u Sarajevu, na kojem je stekla zvanje doktora umjetnosti -grafike 2014. godine. Do sada je imala trideset samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a njena dosadašnja umjetnička istraživanja i interesi, tokom dugogodišnje izlagačke aktivnosti, su veoma raznoliki. Podjednako je korespondirala unutar grafike i tradicionalnog, digitalnog,multimedijalnog i konceptualnog izraza. Dobitnica je sedam nagrada za izražaje u klasičnim i savremenim medijima. Učestvovala je na više od 250 izložbi u zemlji i inostranstvu , internacionalnih, selektivnih i grafičkih bijenala i trijenala. Njeni radovi se nalaze u 19 umjetničkih kolekcija,muzeja i galerija izvan BiH. Obnašala je dužnost dekana Akademije likovnih umjetnosti, Univerziteta u Sarajevu u periodu od 2011. do 2015. godine. Članica je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1996. Godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, radi u zvanju redovnog profesora na Odsjeku grafike. Mada njena biografija dovoljno govori o njenom radu i uspjesima, povod da sa nama podijeli svoje raspoloženje i utiske, bila je njena najnovija izložba “Deset slika bez odgovora”, koja je na radost malobrojnih, ali vjernih ljubitelja umjetnosti u glavnom gradu, otvorena 7.novembra.

Razgovarala Milica Bonar

Izložba koju ste 7.novembra predstavili u Sarajevu, ima multifunkcionalan karakter, samim tim što je njome predstavljena i Vaša, istoimena art knjiga, slikovnica “Deset slika bez odgovora”, a otvoren i Centar za umjetnost i umjetničku edukaciju “Arka”. Izgleda da su kultura i umjetnost u glavnom gradu nekako uvijek u drugom planu, i da ih Sarajevu treba vratiti njihovim oživljavanjem. Da li je za takvu situaciju odgovorniji nemar njegovih stanovnika ili nerad političkih institucija?

HADŽIMEJLIĆ: Da bih odgovorila na ovu konstataciju i pitanje, prethodno moram reći da je veoma kompleksna povijest potiskivanja kulture i umjetnosti, sa mjesta koje zaslužuju unutar jednog društva.
Za sadašnje stanje u kojem se naše društvo nalazi, možda bi najilustrativniji bio jedan komentar ispod teksta o ovoj posljednjoj izložbi, objavljenog na jednom od domaćih portala; komentar glasi :“ Snobizam”. Došli smo do stadija kad se susrećemo sa skoro pa potpunim nerazumijevanjem ovdašnje šire javnosti , ne samo o važnosti i značaju kulture i umjetnosti za pozicioniranje jednog društva na civilizacijskogj ljestvici, nego čak i da ljudi ni ne znaju šta je to. Čemu služi kultura i umjetnost, čemu služi obrazovanje, čemu koncerti, čemu filmovi I festivali, čemu muzeji, galerije, izložbe, čemu knjige,pisci i umjetnici, čemu i za koga sve manifestacije i promocije. Tragično. “Ako tražiš gdje je pakao pitaj umjetnika, ako nema umjetnika onda si već u paklu “ Avidgor Pawsner. Nismo još došli do pakla, jer umjetnika ovdje još ima, žive i rade, stvaraju ovdje, ali su cijenjeni izvan svoje domovine. Ko je kriv za takvo stanje? Ukratko, krivo je nepostojanje bilo kakve politike, rukovođene željom ka ozdravljenju i napretkom cjelokupnog društva. To traje decenijama u kontinuitetu, u svim segmentima, zatiranje svake vrste kulture. I kulture istine, pravičnosti, misli, govora, riječi, slike, muzike, teatra. Krivi su političari, “vlastodršci bez vizije”, za stvaranje atmosfere u kojoj vlada priučenost, poluintelektualizam i malograđanština. Njihova krivica se ne ogleda isključivo na polju umjetnosti i kulture ovog prostora, nego na svim poljima. Bez zdrave privrede, bez kvalitetne ekonomije, bez dobrih i uređenih programa i vizija unutar svih društvenih oblasti, od zdravstvenih i socijalnih, do obrazovanja i prava, nema ničega. Općenito, živimo u toj atmosferi, u kojoj prvenstveno ne postoji odgovornost, ni briga za čovjeka. Međutim, izgleda da i to spada u odluke demokratske većine, one koja misli da je umjetnost snobizam.

Natjecanje, Posjedovanje, Žrtva, Sudbina, Nada, Sreća, Proslava, Postojanje, Razočarenje, naslovi su poglavlja od kojih se art knjiga sastoji. U kakvom ste trenutno raspoloženju dominantno Vi, i sa kojom od navedenih dimenzija života najučestalije komunicirate, da li je umjetnički uopšte moguće predočiti nešto što ne živimo ili što nas ne dotiče?

Čuvar nade
HADŽIMEJLIĆ: Izložba DESET SLIKA BEZ ODGOVORA, kao i istoimena “slikovnica za odrasle”, je zapravo moj autorski odgovor, kritika društva u kojem živim, jer ne odustajem od onoga što smatram mojim pravom, a to je da živim i radim u Bosni i Hercegovini iz koje sam i potekla. Koncept izložbe zajedno sa knjigom je da gledaoca, zapravo čitaoca, na jedan vizuelno raskošan, prijemčiv i bajkovit način, uputi da razmišlja o stvarnim vrijednostima života svakog pojedinca. Naslovi poglavlja koje ste nabrojali su oni koji su bliski svakom čovjeku, i sastavni su dio svakog života, bez obzira da li su ti ljudi pripadnici ”konstitutivnih naroda” ili ne, bili vjernici ili ateisti, ili nešto i drugo, zar ne?
Treba nam “reset” uma na početne postavke vrijednosti i humanosti, a umjetnički iskaz je onaj koji je u stanju, i onima koji nisu u stanju razmišljati o vlastitoj ulozi i smislu obitavanja na ovom svijetu, pokazati da je besmisleno traćiti i svoj, kao i tuđe živote, na prolaznost u lošem, neproduktivnom, u jedu ili u zlu. To nema i ne može imati nikakvog smisla. To je glupo. Što se tiče mog raspoloženja, moje raspoloženje, bez obzira na trenutak, je uvijek usmjereno na to, da ono što radim bude dobro, lijepo i korisno. Volim da tako živim, pa makar to značilo samo da radim i sadim u svojoj maloj bašti.

Imate bogatu biografiju kada su u pitanju sticanje iskustva i obrazovanja na visokoškolskim ustanovama kod nas i u inostranstvu. Postoji li univerzalan silabus kada su likovne umjetnosti u pitanju, koji je eliminatoran svugdje, ma gdje se nalazili, i gdje je u tome BiH?

HADŽIMEJLIĆ: Ono što je najljepše u mom pozivu koji se bavi vizuelnom komunikacijom, i nije samo profesija, nego cjeloživotno opredijeljenje je to da je sve po pitanju bilo kakvih ispisanih reference, veoma očigledno. Vrijednosti izrečenog u takvoj vrsti komunikacije, su u struci prepoznatljive po nepisanom internacionalnom silabusu.
Amela Hadžimejlić
Da li Akademija likovnih umjetnosti ima dovoljno zainteresovanih polaznika na svojim odsjecima, ili se interesovanje smanjuje pod utjecajem razvoja IT sektora, koji nudi nove mogućnosti kao tzv. profesija budućnosti?

HADŽIMEJLIĆ: Akademija u kontinuitetu, manje, više uvijek ima dovoljan broj zainteresiranih, jer zainteresirani za naše studijske programe, su većinom mladi ljudi koji moraju, izuzev školskih ocjena, imati i određene predispozicije za takav studij. Takvi ljudi najčešće to prepoznaju u sebi veoma rano, i takvom pozivu nema alternative. Također, i na Akademiji se nastava odvija u skladu sa dobom u kojem živimo, tako da svi naši student, imaju mogućnost da se educiraju i da rade u oblasti digitalnih tehnologija, u okviru programa multimedije, digitalnog crtanja, grafike, fotografije, animacije, dizajna, projektovanja, itd. Jedini preduslov za poziv da bi nosio naslov “poziva budućnosti” je onaj kojeg čovjek voli, koji mu pristaje, i u kojem ga nosi strast u radu. Bar ja tako mislim.

Koji su Vaši uzori u svijetu likovnih umjetnosti i zbog čega, a koje to ime prepoznajete kao perspektivno među mladim talentima?

HADŽIMEJLIĆ: Ne bih mogla nabrojati moje uzore, previše ih ima kroz cijelu povijest umjetnosti pa do danas, a što se tiče mladih, evo da se ograničim na moje studente, reći ću da su svi, bez izuzetka perspektivni. Zato su i odabrani da studiraju to, što studiraju, što su studirali, i uspješno i okončali studij. Ostvarenje potencijala i “perspektivnost” za dalje, je najviše u njihovim rukama . Također, to ovisi i od drugih, raznih životnih okolnosti. U svakom slučaju, smatram da nisam u stanju definirati uspjeh i uspješnost u mom pozivu, jer se radi o individualnoj skali, s obzirom da ono što čini “ umjetnost i umjetničko “, podrazumijeva neuporedivost.

Može li umjetnost, u slučaju njene komercijalizovanosti, i dalje biti kvalitetna, ili je to privilegija rijetkih, da li je ono što je pristupačno širokim masama i dalje umjetnost, ili ona treba težiti k tome da se od takve izloženosti distancira?

HADŽIMEJLIĆ: Postavili ste pitanje koje već stoljećima zaokuplja mislioce i teoretičare umjetnosti. vezane za multiplikaciju originala, zapravo za “pristpačnost” konzumentu. Da bismo o tome razgovarali, prethodno bismo trebali definirati pojmove “kvalitet” i “pristupačnost”. Ako je, a sigurno jeste, osobenost, originalnost, zapravo stvarno autorstvo- kvalitet, predstavljeno u javnosti, s obzirom na doba u kojemu živimo, ono je u osnovi svima pristupačno, izuzev onima koji nisu u stanju razaznati jedinstvenost.

Koja je danas prosječna cijena jedne umjetničke slike u BiH, da li je pala?

HADŽIMJELIĆ: Zaista ne znam. U BiH ne postoji takvo tržište.

Ko su najčešći kupci umjetničkih slika, a ko umjetnost u BiH najviše prati?

HADŽIMEJLIĆ: Mnogo štošta se naziva umjetničkim slikama, a shodno tome, i svaka slika ima svoga kupca.Ne znam ko su ljudi koji prate umjetničku scenu, vjerovatno oni koji imaju dovoljno senzibiliteta ili interesa, ali znam zasigurno da bosansko-hercegovačku umjetničku scenu, ne prati umjetnička kritika, niti mediji poprate, na pravi način.

Koja je grana umjetnosti u BiH najrazvijenija, a koja najviše na marginama, najnezastupljenija?

HADŽIMEJLIĆ: Sve grane umjetnosti žive u BiH, i sve je razvijeno, i razvija se, ali umjetničko djelovanje živi u nekom uporednom, samozatajnom svijetu. U široj javnosti, iako je i to nedovoljno, najviše se predstavlja filmska umjetnost.

U proljeće ćete se predstaviti sa svojom izložbenom postavkom u Šibebiku. Da li ste dobili još poziva, koliko su region, ili općenito Evropa, svijet, zainteresovani za bh. umjetnike (Vaše provenijencije)?

HADŽIMEJLIĆ: Nije problem u pozivima, niti u izlaganju u regionu, Evropi, u “svijetu”, problem je u nepostojanju i finansijske potpore za promociju bh umjetnosti i kulture. Ne postoje fondovi, institucije, ni državne, niti bilo kakve druge, koje se bave tim segmentom. Svjedočimo da etablirane, i veoma značajne institucije kulture, jedva opstaju, i da je takva situacija i na svim ostalim društvenim poljima. Živimo u društvu koje je zapušteno u svakom pogledu, i tako, evo i na samom kraju vaših pitanja, opet se vratismo na moj odgovor sa početka ovog intervjua.

0 comment
0

You may also like