U Mostaru se ovih dana održavaju tradicionalne Šantićeve večeri poezije.
Povod je to da se ponovno osvrnemo na vanvremenska djela ovog velikog autora, rođenog Mostarca. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika naših prostora. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je četiri brata, Peru, Jeftana, Savu i Jakova, kao i sestre Soku, Persu (koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića) i Zoricu koja je umrla kao beba. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta (“Moja otadžbina”). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( “Ostajte ovdje” , “Hljeb” ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,… Djevojke koje su u njima, pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma “Emina”, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka, pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista “Zora”, kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle”. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Ðikićem,…
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.
I opet mi duša sve o tebi sanja
I opet mi duša sve o tebi sanja,
i kida se srce i za tobom gine,
a nevjera tvoja daleko se sklanja,
kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
pa bih opet tebi panuo na njedra
i gledô ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
još u nebo gleda i života čeka,
i ne misli: nebo da oblake vodi
iz kojih će nova zagrmiti jeka…
Aleksa Šantić
Izvori: santic.org