Dotakli smo dno života – quo vadis (muzika danas)?

by maminedi

Piše: Milica Bonar

Muzika- to sam ja.
U svemu mi je i oduvijek bila sve.

Preko vikenda sam odgledala film posvećen Tomi Zdravkoviću, sada aktuelnog režisera, a meni još dražeg glumca Dragana Bjelogrlića (čiji se otac, čitajući biografiju, saznajem, zvao isto kao veliki pjevač).
Neka nova narodna muzika me nikada nije doticala.
Neskromno bi sada bilo govoriti o tome da sam uz pjesme Tome Zdravkovića prolila više suza nego što je neko slupao čaša na prve narodnjačke taktove, jer bi takvo nešto bila notorna laž (mada ni sama Tomu ne smatram narodnjakom u klasičnom smislu, kada govorim o takvima od kojih sam utekla).
Bez onoga dijela parole o drogi i seksu, ja sam se zaljubila u rokenrol, a na svom putovanju vremenskom kapsulom zvukova, oduvijek sam izvlačila alternativno, sa čime bih se mogla bezvremenski sjediniti.
Gledajući film, kao presudnija asocijacija za komentar koji bih o tome napisala, na kraju je izbio faktor vremena u kojem se Tomina muzika dešavala, jer je očigledno da se u ondašnjoj državi, u kojoj se u talente ulagalo, oni nisu bojali živjeti svoje snove.
Neovisno o želji takvih izvođača poput Tome Zdravkovića, da u kasnijim etapama razvoja narodne muzike, naprave iskorak ka onome što danas gledamo kao masovnu histeriju i anestetiziranje društva, u kojem su divlji istjerali pitome, i nesvjesni da su im u tome pomogli, muzika se tada, istina, još uvijek uživo izvodila.
Sudionici toga vremena, koji nisu ni bili svjesni toga koliko ćemo u svojoj novijoj (h)istoriji i povijesti nisko pasti, plivanjem u mulju nemorala i prodanosti, satirući svoje vrijednosti u blato egoizma i koristi, u kojima se kao praćkama gađamo vlastitom glupošću, znaju da se više od dobrog stasa, dobar glas tada cijenio.

Niti zbog Tome i njegove muzike, već zbog autentičnosti duše sa kojom je stvarajući živio, u svojoj ljudski iskrenoj energiji, a po kojoj je bio „totalno drukčiji od drugih“, u krunisanju kulture trivijalnog i banalnog, ljudski impotentnog i nasilnog, današnje generacije poklonika narodnog melosa, mogle bi se recimo, u usporedbi sa filmom u kakvom su živjele generacije nekada, osjetiti zakinutima za osjećaj iskrenog voljenja (i pripadanja nekome kome „ljubav nije aerobik“, kako je svojevremeno u stilu parodije pjevalo Zabranjeno Pušenje, a turbo folk pjevaljke, u najozbiljnijem stilu, kao novi val i protutežu, izbacile poplavu sponzorstva, kao vodič za kulturu življenja u 21.vijeku).
Ako je i kao stanje duha, muzika refleksija vremena u kojem živimo, a mediji kao takvi, produžena ruka tih sistema (u prevodu- vladajućih elita: kakva država, takvi mediji), gdje je onda (zakopana) magična, vizionarska ruka, i kako prigušeni glas potaknuti , da iz tlačenja pusti krik istine, da iz duše progovori?
Kako je Balašević svojevremeno napisao „sve prave su ljubavi tužne“, nešto će nas na to podsjetiti u filmu o Tomi scena kada u razgovoru sa Silvanom Armenulić, on kaže da u blato moraš zagaziti da bi pisao pjesme, jer pjesme pišu tužni (vođeni takvom logikom, i mjerenjem u promilima gorčine naših tužnih sudbina, imali bismo pjesnika na izvoz, koje li ironije?).
Nesretno zaljubljen i boem, u odnosima istovremeno privržen i korektan (da ne kažemo- za današnje vrijeme nepopularan, jer su danas svi neshvaćeni?), muškarac poput Tome Zdravkovića odgovarao je vremenu u kojem su moje generacije tek nastajale, a kada je bilo normalno ženama pjesme pisati, jer su to radili i oni koji za to nisu imali dara.
Falsifikujući našu stvarnost u reality „Velikog brata“, kao da je u naš DNK genetski utisnut epitaf vulgarnosti (a nije!) posmatrajući to sa (h)istorijske distance, danas smo uglavnom generalno svjesni porijekla odumiranja etike na ovim prostorima, kao što i Toma u filmu, gledajući u prizore balkanskih ratova 90- tih godina, i raspad bivše države, prvi put izjavljuje da ne želi dalje pjevati, jer je potrošen.

Svjesnima istine o porazu društvenih vrijednosti , i smrti politike u eri politikanstva , šta međutim, ponuditi kao kvalitetan izgovor za gušenje naših sloboda i uvjerenja, naših prava, ideala, duša i jedni drugih, izuzev što znamo za to da smo odavno prestali jedni druge slušati, zvukove ljudskih duša osluškivati, a melodiju života iz srca i duše pjevati?
Jesu li, u nikada većem usponu individualizma, teoretičara zavjere, mesija i armagedona na sve četiri strane svijeta, demokratskih utopija i floskula, naše duše mrtve, ili samo spavaju „in the white satin“, kako pjeva Moody Blues?
Trebaju li nam stihovi grupe Električni orgazam koji kažu „još samo su tu seks, droga nasilje i strah“, sa kojima kao „himnom generacije“ završava i film „Crni bombarder“ sa Bjelogrlićem u glavnoj ulozi, poslužiti kao formula za realnost u kojoj ćemo svoj potpis staviti na nešto što je nonsens i poraz života, na ono što je smrt kulture i same civilizacije, sa klonom insana (zarobljenog u materijalizmu uma koji caruje, dok snaga duše, ispod balvana satrana, leži devalvirana, ogoljena i rastrgana ) na čelu kolone?
Vegetiranjem u kolektivnoj anesteziji i distorziji psiha, čije nam melodije svakodnevno stvaraju hematom na mozgu, isti pretvarajući u traumatično iskustvo, odavno smo dotakli dno života.
Pitanje za džokera, da o dolarima ne zborim ja, koja se u to ne razumijem, bilo bi i šta još treba da se desi, da izljev krvi apsurda, patologije i mržnje, u kolektivni mozak naroda zaustavimo, nizvodno ga puštajući, jer će brane staviti, i odbraniti se znati, oni u koje se ulijeva to što mi zaustaviti nismo znali.

0 comment
0

You may also like