Elena Molnar je najstarija transrodna osoba u BiH, koja je u proces tranzicije ili prilagodbe spola, stupila 2015. godine. U godinama isčekivanja završne operacije, koja će njenu tranziciju okončati, suočila se se sa prijetnjama smrću, odbacivanjem od strane porodice i prijatelja, te borbom za preživljavanje uz minimalnu penziju. Spavanje po parkovima i ruševinama, nošenje odjeće iz kontejnera, kako bi uštedjela za lijekove, kao i učestala pretrpljena poniženja i uvrede, obilježavaju njenu dugogodišnju borbu za promjenu spola, u sredini opterećenoj predrasudama, u kojoj, kao još uvijek jedina vidljiva transrodna osoba u BiH i ujedno njena državljanka, ne uživa osnovna prava.
Za portal Mamine dileme, sa Elenom smo razgovarali o cijenama lijekova i operativnog zahvata za preobrazbu spola, položaju transrodnih osoba u BiH, nerijetkim homofobičnim susretima sa pojedincima u zajednici, refleksijama pandemije na ovu populaciju, kao i drugim dilemama i pitanjima.
Piše: Milica Bonar
Kako se situacija s pandemijom odrazila na Vas i na transrodne osobe generalno, jesu li posljedično ostale još više na marginama, i postale još stigmatiziranije nego ranije?
ELENA: Pandemija je izazvala to da prestane proces tranzicije, dok vlasti u Srbiji, u Beogradu, gdje inače vršim tranziciju, odobre operacije. To je uglavnom uslovljeno manjim procentom novozaraženih ljudi koronavirusom. Na marginu su gurnuti svi slučajevi izuzev hitnih operacija.
Prije par godina započeli ste proces preobrazbe spola, u kojoj fazi je taj proces sada, jeste li uspjeli obezbijediti neophodna sredstva?
ELENA: Nastala je sedma godina moje tranzicije. Djelimično me zakočila korona, zadnjih godinu i pol dana, jer bih inače, već prošle godine, izvršila preobrazbu spola. Nisam još uspjela obezbijediti sredstva za operaciju, a i postoperativni tok, prilikom kojega, radi čestih kontrola, ili potrebe za ljekarskom pomoći, moram živjeti u Beogradu.
Koja je cijena takvog operativnog zahvata i kome se treba obraćati za donaciju?
ELENA: Cijena operativnog zahvata za strance je oko 10 hiljada eura, dok je za stanovnike Republike Srbije drastično manja. Zdravstveno Osiguranje Srbije obezbjeđuje većinska sredstva, a učešće pacijenta je oko 900 eura. Svaka trans osoba se individualno bori da obezbijedi sva sredstva, postavljajući svoje račune na Internet, po raznim trans grupama, i na svom profilu, a postavljaju najčešće PayPal. Postavljaju se također i lični računi u bankama. Postoje uvijek pojedinci koji potpomažu trans osobe sa manjim sumama novca, ili nam kupuju potrebne hormone. Malo je sretnika koji su našli donatore, da im operacijom plate kompletnu njihovu tranziciju.
Postoje li u Vašem primjeru krajnji rokovi do kojih određene faze tranzicije moraju biti zaokružene, kako ne bi došlo do komplikacija , ukoliko do takvih uopšte i može i kako doći, pod utjecajem određenih faktora kakav je npr.pandemija?
ELENA: Za operaciju ne postoje krajnji rokovi za one koji imaju Zdravstveno osiguranje u Srbiji, i koji imaju ljekarske nalaze od dva psihijatra iz različitih bolnica, kao i nalaz endokrinologa. Kada bi u društvu sve bilo normalno, tranzicije transrodnih osoba bi se, korekcijom spola, odnosno preobrazbom, završavale u roku od tri do pet godina.
Postoje li u BiH udruženja, organizacije koje se bave pravima trans-osoba?
ELENA: U BiH postoje LGBT organizacije u većim gradovima. U Sarajevu gdje živim, postoje tri organizacije koje zastupaju prava transrodnih osoba.
Poznajete li druge trans osobe i imate li provjeren podatak o tome koliko njih ima u BiH?
ELENA: Poznajem oko 10 transrodnih osoba i većinom su iz Beograda. Posjećujem njihova udruženja i mjesta sastajanja. Tu se sklapaju prijateljstva, ali i dobijaju sve korisne informacije o transrodnim pitanjima. Niko u BiH nema pouzdane podatke o broju transrodnih osoba. Dat ću vam jedan podatak iz 2019. godine, koji mi je lično rekla moja doktorica, psihijatar. Te godine se za operaciju, tj. preobrazbu spola prijavilo 76 transrodnih osoba iz BiH. Znam nekoliko trans osoba iz Sarajeva, ali su skrivene. Ja sam jedina vidljiva trans osoba u Sarajevu, a vjerovatno i u cijeloj BiH. Imala sam intervjue za šest televizijskih stanica, i isto toliko portala. Dolazili su novinari iz Zagreba i Beograda, i Njemačka televizija- drugi kanal, imala je intervju samnom prošle godine u jesen, imala sam intervju za Dojce Wele. U pet dnevnih časopisa bile su reportaže o meni, a još tri ekipe novinara najavile su mi dolazak radi intervjua samnom. Moja nesigurna procjena je da BiH ima oko 200 transrodnih osoba, pod čime ne podrazumijevam ostale osobe iz populacije LGBTIQ osoba, poput lezbejki, gejeva ili bipolarnih i drugih oblika.
Može li se u proces tranzicije upustiti osoba koja nema predstavu o troškovima operacije promjene spola i lijekova koji se koriste u tu svrhu, koja je uopšte njihova cijena, kao i propisane dnevne doze za tu namjenu?
ELENA: Upravo sam ja takva osoba, koja se upustila u proces tranzicije, a da nije imala pojma o tome koliko će je njena sveukupna tranzicija koštati. Budući da vodim evidenciju o svakom potrošenom euru, a na to sam prisiljena, podaci koje uredno vodim, pokazuju da sam za vrijeme svoje tranzicije, do sada potrošila 4484 eura. Tolika sredstva sigurno ne bih sama obezbijedila. Obraćala sam se za pomoć i ljudima koji me znaju, i onima koji me ne znaju. Mogu slobodno reći i to da je čudo Božije da sam uopšte dobila toliki novac, koji me doveo do toga da čekam termin za preobrazbu spola, jer hormone obavezno kupujem u Beogradu, pošto su enormno jeftiniji nego kod nas u Sarajevu. Primjera radi, cijena kutije Androcur tableta u Beogradu iznosi 23 eura, u Sarajevu je 65 eura, a u Lukavici, odnosno u Istočnom Sarajevu je 28 eura. Iz ovog primjera možete uvidjeti i u kojoj mjeri su trans osobe iz BiH oštećene.
Da li u bh.društvu postoje oni koji se zalažu za zakonska i ustavna prava transrodnih osoba, da li je učinjen i kakav pomak ka olakšavanju položaja trans osoba?
ELENA: Izuzev desetak LGBT organizacija, u BiH nema onih koji se zalažu za trans osobe, i nemamo nikakva prava od strane Zdravstvenog osiguranja. BiH je izgubila status pravne države, i u njoj vlada kontinuirani haos.
Kako se nosite sa komentarima sredine o tome da umiru djeca i da Vaši problemi spram takvih nisu prioritetni, koji je Vaš odgovor na takve interpretacije?
ELENA: Meni više ne smetaju ni uvrede, ni prijetnje, pa tako ni takvi komentari. Imala sam priliku da mi na BBC-u iz Beograda jedna žena postavi takvo pitanje. Moj odgovor je bio- poštovana gospođo, postavite i vi na facebook sliku svog djeteta i ljekarske nalaze. U svijetu ima humanih ljudi koji će i vašem djetetu pomoći. Kukanjem ili napadanjem mene, nećete ništa postići, osim da se nasekirate bez potrebe. Dobila sam dosta lajkova i pohvala od prijateljica sa fb.
Koga možemo smatrati najodgovornijim za to što većina populacije nema predstavu o trans osobama, čini mi se da dobar dio njenih pripadnika/ica u bh.društvu i ne zna šta taj pojam podrazumijeva?
ELENA: Tražiti krivca u ovakvo uređenoj BiH, u kojoj vladaju bezakonje i haos, je nemoguće. Vlasti apsolutno nisu zainteresovane za trans osobe, i sve nas stavljaju u isti koš sa ostalim pripadnicima i pripadnicama LGBT populacije. LGBT organizacije čine sve što je u njihovoj moći da upoznaju narod sa trans osobama. Po mom mišljenju, transrodne osobe najviše same sebi mogu pomoći u tome da se narod sa njima upozna. U pomenutom intervju, bila je anketa od preko 8000 anketiranih ljudi. Oko 80 posto anketiranih je stalo na moju stranu, oko 15 posto je bilo neutralno, a otprilike 5 posto su bili homofobični ljudi. Iz dosadašnjeg iskustva govoreći, dopisujem se sa 90 posto ljudi koji nisu trans osobe, ali imaju ljudskost i čovjekoljublje, prema pokazateljima anketa, štite nas, materijalno nam pomažu, i na svaki drugi način nas podržavaju. Svijest o transrodnim osobama sam probudila u mnogim iskrenim dušama, jer sam im opisala moj transrodni put, koji je bio pun patnje i odbacivanja od strane rodbine i prijatelja, prijetnji smrću i ostalog. Svaka trans osoba mora sama krčiti put, ako želi da koliko toliko osigura mir u duši, dok šeta gradom u fimejl izdanju.