MIRELA STOJANOVIĆ: KUĆNI LJUBIMCI SU ČLANOVI NAŠE OBITELJI I ZAHTIJEVAJU ISTI TAKAV TRETMAN I OPHOĐENJE

by maminedi

Razgovarala: Milica Bonar

Obožavamo ta prekrasna stvorenja koja svojom vedrinom razbijaju naše svakodnevno sivilo. Koliko međutim, čestom nebrigom i nedovoljnom posvećenošću od naših ljubimaca pravimo igračke i stvari za ukras, da bi na kraju kao takve završile na ulici i na obližnjim deponijama, o njihovim pozitivnim efektima na čovjekovo zdravlje i socijalizaciju djece, o uzrocima i simptomima bjesnila, agresivnijim i miroljubivijim vrstama pasa, te njihovom pripitomljavanju, sterilizaciji mačaka, predrasudama ljudi, kao i o drugim dilemama kada su u pitanju kućni ljubimci, razgovarali smo sa dr.vet.med. Mirelom Stojanović iz veterinarske ambulante MY VET.

Da li je udomljavanje životinja i držanje kućnih ljubimaca privilegija dobrostojećih članova društvene zajednice?

MIRELA: Psi i mačke su luksuzne životinje, i veoma teško dolazimo do svega što im je potrebno, npr. do lijekova koji su jako skupi. Koristimo humane lijekove koji imaju formule koje se proračunavaju, i na osnovu toga ih doziramo za pse i mačke. Kao luksuzne životinje, psi i mačke imaju svoje prohtjeve glede ishrane i brige, držanja općenito. Kada uzimamo ljubimca, trebalo bi da se prethodno posavjetujemo, prvo sa veterinarom, ili sa nekim ko prethodno ima iskustvo sa tim, da se zna da se ne uzima igračka, nego novi član obitelji, prema kome treba tako da i postupamo. Njihovi prohtjevi su u vezi sa ishranom koja zavisi od njihove starosne dobi, zatim su u vezi s tim jesu li u pitanju radni psi koje ljudi uzimaju kao ljubimce, ili su ukrasni, kakav im je tip krzna, dakle, koliko ih često moramo voditi na šišanje i tome slično. Kada roditelji kažu- kupili smo djetetu psa ili mačku, to je pogrešno. Oni su ga kupili sebi, jer nije igračka, da se malo s njom poigrate i da je bacite, već imate novog člana porodice, koji mora uživati adekvatnu ishranu, njegu, veterinarski nadzor, kontrolu, preglede, vakcine, i ne treba mu (da jede) naš otpad.

Šta je to što ljudi mogu naučiti od životinja?

MIRELA: Trebali bismo sve da učimo od životinja, a ne one od nas, prije svega, koliko su privrženi prema svom vlasniku, potom prema svom leglu- psićima, mačićima, općenito, koliko su vezane za nas, a koliko smo mi kao ljudi, u suprotnom, nefer prema njima. Ljudi uzmu životinju mjesec dva, i izbace je na ulicu, uzmu psića ili mače, kupe ga u uzgajivačnici, čuvaju 1-2 mjeseca, i onda kao takvi završe u azilu, šinteraju, zato što su kad su kupovali, npr.psa, mislili da će on uvijek biti mali, da neće nikada imati prohtjeve u hranjenju, izvođenju napolje i drugome. Također, ako je u pitanju manje dijete, ono se veže za životinju, a iskustvo mojih klijenata kaže da ta djeca padaju u depresije nakon što to dijete poslije nekog vremena odvojite od tog psa ili od ljubimca.

Naučno je dokazano da životinje, npr. mačke mogu liječiti ili utjecati na prevenciju određenih bolesti, kojih?

MIRELA: Prisustvo mačaka, osim ako dijete već nije genetski predisponirano tako da se ta alergija pojavi nevezano za macu, smanjuje alergiju kod djeteta. Primjer je mojih četvero djece koja su bila sklona alergijama, a koja ih više nemaju od kada borave sa macama. Imunitet se pojačava, dakle, sve ono suprotno od toga u šta ljudi vjeruju, pogotovo kada su u pitanju mačke. Preko svojih klijenata uvjerila sam se da one liječe psihoze, jer su to, dakle, bili ljudi koji su patili od depresija, zatim se srčanim bolesnicima poboljšalo zdravstveno stanje, asmatičarima, ljudima koji imaju prioblem sa reumom, naročito je pomoglo prisustvo mačaka. Kod starijih ljudi , koji uzimaju pse, što ja pozdravljam, pomaže to što oni trebaju što više da se kreću, kao penzioneri, zatvoreni su u kućama, naročito ako imaju porodice koje su od njih mnogo udaljene, i slabije se kreću. Zbog toga je dobor da imaju ljubimca kojeg će da izvode 1-2 puta dnevno, a samim tim imaju društvo u stanu. Naravno da nećemo uzeti nekog velikog rotvajlera, jer se tu preporučuje ukrasni psić ili pas srednje veličine, do nekih 15 kg, kako bi vlasnik mogao da ga drži na povodcu.

Možemo li znati koja nam životinjska vrsta najviše odgovara kao potencijalni ljubimac?

MIRELA: Stvar je individualne prirode, neko više voli mačke, neko pse, neko hrčka, ribice ili ptice, mada postoji mnogo slučajeva da su ljudi rekli kako nikada ne bi držali mačke u stanu, ali su one ipak postale članovi njihovih obitelji. Ne bih savjetovala da osobe koje su mnogo zaposlene ili često odsustvuju od kuće, uzimaju psa kao kućnog ljubimca, jer on iziskuje posvećenost, minimalno jedanput dnevno izvođenje napolje, mada se preporučuje jednom, dvaput ili triput dnevno psa izvoditi u šetnju, kako bi obavio one potrebe koje ne može u stanu , izuzev u slučaju posebne izdresiranosti za obavljanje nužde u toaletu, u peleni, što je pomalo i nezgodno. U odnosu na pse, mačke mogu više vremena provoditi same , mada i one traže društvo, i vole da su u prisustvu svoga vlasnika, ali samo onoliko koliko one to žele. Mačke ne daju uvijek da ih mazimo, nego samo onoliko koliko one to hoće, dok pse uvijek možemo privući sebi i češkati ih onoliko koliko mi želimo.

Može li se bjesnilo kod pasa javiti u kućnom ambijentu?

MIRELA: U kućnom ambijentu ne može se javiti bjesnilo pasa. Moramo znati da je zakonska obaveza svakog vlasnika da pas ili mačka budu propisno vakcinisani i mikročipovani, a to se kod nas radi na godišnjem nivou, a potom dolazi vakcinacija protiv zaraznih bolesti. Vakcina protiv bjesnila zakonski je obavezna jednom godišnje. To je veoma bitno zbog toga što je bjesnilo zarazno, i kao takvo se prenosi na ljude. BiH nije distrikt bjesnila, mada je zabilježeno nekoliko slučajeva po planinama i šumama, gdje je pronađena životinja koja je uginula od bjesnila. Kada idemo na izletišta – šume, planine, na kojima borave divlje životinje, trebamo izbjegavati divlje pse, lisice, ako uočimo da se čudno ponašaju, za razliku od ustaljene prakse eksperimentisanja sa reakcijama koje će susret lisice ili divljeg psa sa našim psom izazvati, njegovim puštanjem s lanca. Divlje životinje obično bježe, osim u slučaju kada imaju bjesnilo koje je bolest centralnog nervnog sistema, koje ima svoje faze, stadije. Zaraziti se može pljuvačkom, odnosno slinom, dakle ugrizom, a ukoliko na to sumnjamo, trebamo odmah psa odvesti veterinaru, ne čekati da naš pas ili mačka počnu mijenjati ponašanje.

Koje su prednosti sterilizacije, odnosno kastracije mačaka?

MIRELA: Ukoliko ne znamo šta ćemo s mačićima, i ne želimo da naša maca ima potomstvo, trebalo bi je sterilisati, kako se ne bi dešavalo da ih bacamo u smeće, kontejnere, jer smo moj muž i ja, nedavno izvlačili nekog psića zavezanog za kavez iz rijeke, pošto kod nas još uvijek nije dovoljno razvijena svijest ljudi kada je u pitanju briga o životinjama, i životinjama općenito. Ako maca nema partnera, postaje razdražljiva, može postati agresivna, i to ne mora biti baš doslovno agresivnost, ali postaje nervoznija, a onda počinje i bježati od kuće, i ne vraćati se i po nekoliko dana.

Koji simptomi i reakcije u ponašanju pasa nas upućuju na njihovo bjesnilo?

MIRELA: Mi ne znamo da li je pas bijesan ili je agresivan. Kada pas ugine ili se mora raditi eutanazija, nose se dijelovi usne školjke na ispitivanje. Lutalicama ne trebamo prilaziti na prvu, dok ne pročitamo njihov govor tijela, stav- rep, isplažen jezik, uši- da li su povijene nazad, da li su kao sateliti, zatim, ukoliko okreće pogled od nas, ima dakle, oprezan pogled, gleda na stranu, a vidimo da nas zapravo posmatra, tu je i položaj repa, podvijen rep u slučaju ako je pas bijesan, sklanjanje, zijevanje također, su neki od znakova bjesnila. Pasa lutalica ima divnih, ali ima i onih koji ne vole da se dodiruju, koji su pod traumom, jer su bili zlostavljani od strane prethodnog vlasnika, ili ko zna od koga. Kod mačaka se simptomi bjesnila uglavnom odražavaju u položaju njihovog repa, u tom slučaju on je podvijen, također, tu je zijevanje, ona kao da trza repom ako je bijesna. Za razliku od psa, mačka nasprethodno neće upozoriti, jer ćemo misleći da je ona ok., prići da je pomilujemo, a ona će nas ogrebati. Naime, nisu sve životinje dobroćudne, neke ne vole djecu i doživljavaju nas kao svoje predatore i plijen, mogu nas napasti iz čista mira.

Da li je to naša krivica?

MIRELA: U većini slučajeva ljudi jesu krivi, ali za jedan dio toga nisu, jer i životinje poput nas, imaju različitu psihu. Postoje stvari koje su im urođene, npr. divlji psi koji nisu bili u kontaktu s ljudima, gledaju nas kao svoje predatore, ili se sklanjaju, a napadaju uglavnom iz straha. Postoje agresivni psi koji će nas najčešće iz straha napasti, i vjerovatno našom krivicom.

Možemo li sve životinje pripitomiti?

MIRELA: Ne možemo pripitomiti svaku životinju, to su uglavnom psi i mačke, i mada iskustva mojih klijenata govore o tome da naše ponašanje može utjecati na to da se socijalizuju, istina je da ne možemo svakoga od njih pripitomiti. Imala sam psa- patuljastog pinča, kojeg nisam uspjela da pripitomiim, tek dotle da ga izvedem na povodcu, a kada bi sjeo, tj. sjela kod mene u krilo, nije dala da je dodirujem.
Taj pas je od malih nogu rastao uz dvije stare osobe, baku I djeda koji su joj bili vlasnici, i nije navikla da viđa nešto drugo, tako da je i moje dijete napadala, i uspjehom sam smatrala kada sam je od toga odvikla, mada smo mi kao vlasnici pokušavali da joj dokažemo da nismo predatori, i da joj nećemo nažao učiniti. Također, imam klijente koji kažu da imaju macu u kući, koju još uvijek ne smiju da diraju, da je ona glavna u kući , a da su slušali savjete, pitali stručnjake, guglali, ali da nisu uspjeli da je pripitome, i ostavili su je takvu.

Da li su životinje sa kasnijim manifestacijama agresivnog ponašanja posljedično takve zbog pretrpljenih trauma koje su preživjele na ulici?

MIRELA: Nisu sve životinje sa ulice zbog istraumiranosti agresivne. Azile ne volim, smatram da je to jedan mali prostor za tako veliki broj pasa, gdje je nekontrolisana skrb, za razliku od npr. pansiona, gdje se to radi za novčanu naknadu. Znate da kod nas postoje skloništa za pse, šintoraji, o kojima nemam nikakvo mišljenje. Kada smo radili projekte Dogs Trusta, imali smo priliku sretati životinje koje su živjele na ulici, tu se rodile, odrasle i imale svoje potomstvo. Uspjeli smo čak i da ih udomimo, jer mi je bilo žao da neko nema prisustvo jedne takve životinje. Tražili smo domove za njih, a bilo je tu jako puno domova, i još uvijek su te životinje moji pacijenti, što mi je izrazito drago.

Postoje li agresivnije vrste pasa?

MIRELA: Mene nikada nije ujeo niti jedan doberman, pibul, niti rotvajler, ali sam redovno bila ugrižena od strane nekog maltezera, pudlice. Ovi lijepi, mali, kućni psi, pokazali su se u praksi agresivnijim od velikih pasa, tako da smatram da se pravilnim odabirom, svaka vrsta može lijepo pripitomiti. Stafordi su npr. veoma lijepi za porodicu, ali to sve opet zavisi od vlasnika. Moj suprug je imao njemačkog boksera, ona nikada nije željela da se pari, ali je naše dijete prihvatila kao svoju bebu, i ona je uz nju prohodala. Nisam nikada smjela da je pokrijem, i ako je moja kćerka zaspala, a pas ležao pored nje, režala je, nije dozvoljavala da joj smetam i da je uznemiravam. Šetale su skupa, zagrljene kroz grad. tako da demantujem predrasudu o velikim psima kao opasnijima u odnosu na male, jer vidim da niko ni od moje klijentele nije imao problema s njima. Kod nas je zakon da niko ispod 21 godine ne smije biti u vlasništvu staforda ili pitbula, tih tzv.opasnih pasmina. To su, gledajući sa druge strane, službeni psi, ali ih imate koliko hoćete u vlasništvu onih koji to nisu. Volim takve pse, meni su blaži i draži nego manji, ali sve opet zavisi od vlasnika, neko psa odgaja za borbe, neko za lov.

0 comment
2

You may also like