Bosna i Hercegovina ima gotovo najniži prosjek uključenosti djece u predškolske ustanove u Evropi, koji prema posljednjim podacima UNICEFA iz 2020. godine iznosi tek 25 posto.
Navedeni koeficijent u evropskim zemljama iznosi 95 do100 posto, dok je ukupan broj predškolskih ustanova u BiH manji od 200, što je ispod objektivnih potreba u odnosu na broj djece predškolskog uzrasta.
Ministarstvo civilnih poslova BiH pokrenulo je 2007. godine reformsku inicijativu na nivou države, koja je obuhvatala donošenje Okvirnog zakona te dokumenta Zajednička jezgra cjelovitih razvojnih programa za predškolski odgoj i obrazovanje, kojim se osigurava kvalitetan odgoj i obrazovanje za svu djecu BiH.
Uprkos tome, u našoj državi još uvijek ne postoji jedinstveni nacionalni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje, što kontinuirano doprinosi stvaranju negativnog imidža kada je u pitanju obrazovni sistem.
Piše: Milica Bonar
Izuzev Ministarstva civilnih poslova BiH, kao i Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, u BiH aktivno djeluje 12 nadlaženih institucija obrazovanja, i to deset kantonalnih ministarstva obrazovanja unutar Federacije, Ministarstvo prosvjete i kulture RS, te Odjeljenje za obrazovanje Distrikta Brčko.
Najveći apsurd ovakve razgranatosti je zakonsko neusklađivanje sa Okvirnim zakonom, jer svako ministarstvo ima pune ingerencije da zasebno i samostalno donosi odluke iz oblasti predškolskog odgoja i obrazovanja.
Trenutno, u tri kantona ne postoji cjeloviti razvojni program, u dva kantona na snazi su još uvijek stariji tradicionalni programi, dok su u ostalim kantonima, Brčko Distriktu i entitetima, programi usaglašeni sa Zajedničkom jezgrom, navodi Jasmina Bećirović Karabegović, profesorica na Pedagoškom Fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Kao posljedica neusklađenosti na postojećim nivoima vlasti, dolazi do značajnih razlika u kvaliteti prakse predškolskog odgoja i obrazovanja, počevši od zakonske neusaglašenosti, kurikularne i finansijske neujednačenosti u različitim dijelovima BiH, do drugih negativnih efekata kao što su nedovoljan i neujednačen obuhvat djece u vrtićima, poteškoće u monitoringu i evaluaciji kvalitete rada predškolskih ustanova, deficitarnost odgajateljskog kadra i drugi, pojašnjava.
Donošenje Okvirnog zakona u kojem se definira obaveza pohađanja obaveznog predškolskog odgoja za svu djecu u godini pred polazak u školu, imalo je za cilj pružanje jednakih mogućnosti svakom djetetu za ostvarivanje njegovih temeljnih prava, jer prava svakog djeteta na jednak pristup i poticajno obrazovanje podrazumijeva, između ostalog, i pitanje pristupačnosti i dostupnosti predškolskog odgoja i obrazovanja.
Ključni problem obrazovnog sistema u BiH, na svim njegovim nivoima, predstavlja nedostatak inkluzivnoga pristupa i praksi, smatra Ines Kavalec, direktorica udruženja „Dajte nam šansu“.
Prilikom kreiranja zakonskih rješenja, ne vodi se dovoljno računa o tome da se iz procesa odgoja i obrazovanja, ne izostavljaju djeca koja trenutno ili trajno nisu u stanju pohađati tradicionalne vidove obrazovanja i odgoja. Ako govorimo o populaciji djece s poteškoćama u razvoju, tj. o dijelu te populacije koja je, zbog svog zdravstveno-psiho-fizičkog stanja, u mogućnosti pohađati redovne ili specijalizirane srednje škole, suštinski značaj bi trebao biti u tome da se djeca u tim školama u potpunosti osposobe za samostalan rad, ističe Kavalec, i pojašnjava da navedeno podrazumijeva uvođenje prakse osposobljavanja ovih osoba za određenu profesiju, čime bi one, svojevremeno bile u mogućnosti pronaći adekvatno zaposlenje.
Kvalitetno obrazovanje zahtijeva i poticajno okruženje, te se i usprkos najnižem koeficijentu pokrivenosti predškolskog obrazovanja u Evropi, i dalje mnogo djece nalazi na listi čekanja za upis u vrtić. , što ukazuje na potrebu proširenja infrastrukturnih i kadrovskih kapaciteta predškolskih ustanova, pojašnjava Aida Hasibović, odgajateljica u vrtiću „Kockica“.
Ona ističe da je postalo uobičajeno da u vrtić idu djeca zaposlenih roditelja, naročito majki, što je pogrešno, jer svako dijete treba imati pravo na boravak u ovakvoj ustanovi, i to bi, štaviše, trebalo biti obavezno.
Poštujemo sve druge načine brige o djeci, ali vrtić ne bi trebao biti privilegija zaposlenih roditelja, nego ustanova na koju sva djeca u državi moraju imati pravo. Kod nas u vrtiću je situacija obično takva, da kada majka prekine radni odnos, i dijete prestaje sa dolascima. Djeca potom prestaju sa svojim svakodnevnim aktivnostima, te svoje vrijeme obično provode u zatvorenom prostoru. Na žalost tada, u nedostatku ideja kako ispuniti dan, posežu i za prekomjernim gledanjem TV-a, igranjem igrica, kao i svim stvarima koje sputavaju njihov pravilan rast i razvoj, ističe Hasibović.
Obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju je kompleksno pitanje koje izuzev obrazovnog, mora biti tretirano i kroz resore zdravstva i socijalne skrbi, što u BiH nije slučaj, smatra Kavalec.
Za djecu iz ovih kategorija potrebno je otvarati dnevne centre koji bi obavljali funkciju kako obrazovanja i odgoja, tako i rehabilitacije. Proces inkluzije ove populacije u BiH trenutno je u fazi da redovne škole pohađaju djeca s poteškoćama u razvoju, koja uz pomoć asistenata u nastavi mogu pratiti regularni nastavni plan i program. U nekim sredinama postoje specijalizirane škole koje provode prilagođeni nastavni plan i program, dok su ona djeca koja zbog svog trenutnog zdravstveno-psiho-fizičkog stanja nisu sposobna pratiti nastavu u redovnim ili specijaliziranim školama, prepuštena projektnim aktivnostima pojedinih nevladinih organizacija, ističe Kavalec te dodaje da “ovakva udruženja uglavnom djeluju na svoju ruku i bez uređenog sistema i načina kako provoditi obrazovanje ovih kategorija djece s poteškoćama u razvoju”.
Donošenjem Okvirnog zakona 2007. godine, nastojalo se umanjiti nesrazmjer kada je u pitanju uključenost djece u predškolski odgoj i obrazovanje, jer je cilj programa u pružanju mogućnosti svakom djetetu, bilo urbanog, prigradskog ili ruralnog područja, za ostvarivanje njegovih temeljnih prava, ističe Bećirović Karabegović.
Postoji velika razlika u ruralnim i urbanim sredinama po pitanju uključenosti djece u institucionalni predškolski odgoj i obrazovanje, kao i djece sa poteškoćama u razvoju, djece marginaliziranih skupina kao što su romska djeca, djeca koja žive u siromaštvu, djeca izbjeglica i migranata, djeca bez roditeljskog staranja, što ukazuje na nejednak tretman djece obzirom na njihovo porijeklo, pa je i sam princip nediskriminacije upitan.
Prednost predškolskog odgoja i obrazovanja u BiH je viši nivo inicijalnog obrazovanja odgajatelja, jer prema istraživanju koje je proveo APOSO 2016. godine, na reprezentativnom uzorku odgajatelja u BIH, više od 50 posto njih ima završen četverogodišnji studij, pojašnjava te dodaje da prema istom istraživanju, 9 procenata odgajatelja ima završen Bachelor, te 8 posto master studij, što je, gledajući u cjelini, iznad preporučenog evropskog minimuma.
Istovremeno, pozitivan je i trend zapošljivosti ovog kadra, čak je evidentna i hronična deficitarnost u posljednih nekoliko godina, ali to nije dovoljno, jer je institucionalni predškolski odgoj i obrazovanje u BiH, pored svoje duge tradicije, još uvijek društveno marginaliziran, i suočen sa mnogobrojnim izazovima, koji najviše proizilaze iz fragmentiranog državnog uređenja. Ulaganje u obrazovanje i učenje od najranijih dana života, trebalo bi biti prioritet društva, s obzirom na to da je djetinjstvo „neophodna putovnica za dalje putovanje“ i za stvaranje kapitala, a predškolski period nije „čekaonica za svijet odraslih“, nego krucijalna faza u razvoju ličnosti, ističe Bećirović Karabegović.
Odgajatelji i odgajateljice predstavljaju jedan od stubova društva, a njihova uloga je od ključne važnosti u godinama ranog djetinjstva.
Novi izazovi i zadaci odgojno-obrazovne prakse, poput izmijenjenog modela porodice u današnjim uvjetima promijenjenih društvenih odnosa, zahtjevnijih generacija djece, te novih teorijskih saznanja i savremenih metodičkih pristupa, od svakog odgajatelja zahtijevaju veću autonomnost i kreativnost u svakodnevnom donošenju odluka u odgojno-obrazovnom procesu, navodi Bećirović Karabegović.
Današnji odgajatelj nije više osoba koja se samo brine o djetetu, čuva ga i hrani, te koja određeni dio dana mijenja roditelje, nego profesionalac koji brine o njegovom zdravom i cjelovitom razvoju, partner roditeljima, nositelj savremenih naučnih spoznaja, organizator poticajnog okruženja, do odgovorne osobe i stručnjaka koji se zalaže za dječija prava, naročito onih sa umanjenim sposobnostima. U današnje vrijeme, na ljestvici profesionalnih kompetencija odgajatelja, visoko kotirajuća je i sposobnost stalnog propitivanja i osvještavanja vlastite prakse, u cilju dovođenja do kvalitetnijih društvenih promjena.
Hasibović je mišljenja da predškolske ustanove djeci pomažu da razviju osjećaj pripadnosti drugima, jer socijalizacijom spoznaju da kao pojedinci nisu usamljeni u svijetu oko sebe.
Djeca se u vrtićima druže i nauče da nisu samo jedinka, već da se i u grupu moraju integrisati, a naročito postepeno stiču osjećaju samostalnosti. To im pomaže da spremniji dočekaju nove izazove sa kojima će se susretati u kasnijim školskim danima i daljim životnim etapama. Djeca koja odrastaju u krugu svoje porodice ili dadilje, obično imaju siguran svijet u kojem se osjećaju najbolje, ne trpe velike promjene i nemaju preveliku potrebu da istražuju svijet oko sebe. Mnogo toga im je i nametnuto i dozvoljeno, mnogo toga nekada iz neznanja, takoreći prevelike ljubavi, njima bliske osobe za njih rade, od pomaganja u tome da se što prije i ljepše obuku, obuju, do toga da pojedu svoj obrok-ističe ona i dodaje da je dnevni raspored u svakom vrtiću individualan, ali da je bitan kvalitet takvog pristupa.
Dječiji mozak razvija do pete ili najkasnije sedme godine života, a upravo taj period je vrijeme koje dijete provede u vrtiću.Bitno je da nijedan dan ne prođe bez igre. Djeca u vrtiću steknu mnogo prijatelja, vikendom žele da se druže sa drugarima iz vrtića, slave rođendane zajedno, posjećuju se i stvaraju svoj krug prijateljstva, a kažu i to da su najiskrenija prijateljstva iz vrtićkih dana. Ono što je važno za uspješan rast i razvoj jednog djeteta jesu ustaljene navike, dnevni raspored, rutina koja nas održava, i svakako igra bez koje dječiji mozak ne može da se razvija, ističe Hasibović.
Neuroznanost je dokazala da je u godinama ranog djetinjstva, dječiji mozak najspremniji za učenje i razvijanje temeljnih znanja za razumijevanje svijeta oko sebe, navodi Bećirović Karabegović, a od ključne važnosti je tip okruženja u kojem dijete živi, raste i uči. Mozak dojenčadi i male djece je izuzetno plastičan, spreman i sposoban za razvoj osjetilne percepcije, jezika i viših kognitivnih funkcija, pojašnjava.
Možemo reći da su djeca rođena spremna za učenje, sa relativno stabilnim brojem neurona. Važno je istaknuti da rana intervencija izravno utječe na to kako će se mozak umrežiti, odnosno na razvoj sinapsi među neuronima. U posljednje vrijeme, u središtu empirijskih radova ekonomista i stručnjaka različitih profila, nalazi se pitanje ulaganja u ljudski kapital, a osnovni faktor za njegovo stvaranje je učenje, dok su ljudski resursi najčvršća baza na čijim temeljima možemo i trebamo graditi kvalitetniju odgojno-obrazovnu praksu u BiH, ističe Bećirović Karabegović.
Nedostatak vremena i neprestano sustizanje obaveza čiji prioritet nije uvijek isti, svoj fijasko je doživio kada je u pitanju odgoj djece, koju sve češće doživljavamo kao neprilagođenu ili nevaspitanu, dok su im roditelji sve manje posvećeni.
Predškolske i vaspitno-odgojne ustanove poput obdaništa i škola, mogu učiniti mnogo, ali ne mogu nadomjestiti roditeljsku ulogu, smatra Hasibović.
Uloga odgajatelja je važna, ali ne i presudna za odgoj djeteta. Istovremeno, uloga roditelja nije zanemariva i odgajatelj ne može nikako zamijeniti njihovo postojanje. Dobar i iskren odnos između odgajatelja i roditelja, samo pomaže u pravilnom odgoju djeteta, nikako suprotno, i ta komunikacija uvijek treba biti važna. Dijete provede veći dio dana u vrtiću, ali roditelji svakako imaju prostora da po završetku radnog vremena kvalitetno i aktivno provedu ostatak dana sa svojim djetetom.
Kroz istraživanje o predškolskom obrazovanju u BiH koje su proveli Ombudsmeni, potvrđena je tvrdnja OSCE-ovog istraživanja iz 2008. godine da „BiH ima gotovo najniži koeficijent pokrivenosti predškolskim odgojem i obrazovanjem u Evropi“, a kada je u pitanju dostupnost usluga poput upisivanja djece u vrtić i mjesečnog plaćanja članarine, situaciona analiza je pokazala da su takve usluge, bilo da su ustanove privatne ili državne, uglavnom dostupne u urbanim područjima.
Pomenute usluge kao takve su najčešće skupe i svojoj djeci ih mogu priuštiti samo zaposleni roditelji sa dobrim primanjima, dok djeca iz siromašnih i ruralnih sredina, imaju manju mogućnost pristupa predškolskom obrazovanju.
To znači da je u BiH i dalje prisutan nejednak tretman djece s obzirom na njihovo porijeklo, a izostalo je i osiguranje principa najboljeg interesa djeteta, pravo na jezik i poštivanje vjerskih sloboda, integracijski programi za djecu sa umanjenim sposobnostima, kao i pravo roditelja i djece na izbor ustanove i odlučivanje.