Psiholog Aida Bikić: Napraviti peticije za veću transparentnost zapošljavanja ali i svakodnevice u vrtićima

by maminedi

Riječ je o slučaju iz 2016. godine za koji je javnost saznala ove sedmice nakon što je otac djeteta, Zejd Šoto  objavio snimak nadzornih kamera iz vrtića. 

 

Piše: Aida Bikić, psiholog

Slučaj nasilja u vrtiću u Sarajevu je pogodio javnost. Na video snimku se vidi odgajateljica koja grubo vuče dijete i vodi ga očigledno za kaznu u drugu prostoriju i tamo ga ostavlja samog. Nakon sšo se dijete plačući samo vratilo u prostoriju i sakrilo, ona ga ponovo nalazi i bez razgovora ga grubo vadi i nosi napolje i ponovo tamo ostavlja  samoga.

Nasilje nad djecom nikada nije opravdano i nasilje je samo izraz nemoći i niskog nivoa frustracije odrasle osobe, u ovom slučaju odgajateljice.

Ma kako god da se dijete ponašalo, ništa ne može opravdati taj čin. Vaspitačica očigledno nije u stanju da razumije potrebe djeteta u ovoj situaciji, nego reaguje frustrirano i agresivno. Također je ta metoda kažnjavana potpuno pogrešna  jer dijete nije u stanju samo riješiti svoju frustriranost (tugu, bijes) s time što ga odgajateljica odvede u drugu prostoriju i ostavi samoga. Zato je se dijete i vratilo nazad. Bez obzira šta je bio razlog tome da se dijete sankcionira (na totalno pogrešan način), odgajateljica je trebala ostati s njim i pomoći mu da se smiri da bi se nakon toga zajedno vratili u prostoriju.

 

Ali odgajateljica nije u stanju da sama kontrolira svoju frustraciju a kamoli da pomogne djetetu da ono riješi svoju. Osim što vrši nasilje nad djetetom, sve to gledaju ostala djeca i osim što su preplašeni od tog čina, uče  da vrtic nije sigurno mjesto i da je upotreba nasilja legitimno rješenje. Ono što je zaista zabrinjavajuće na ovom videu je da druge dvije odgajateljice očigledno ne reaguju na ovakvo ponašanje njihove kolegice. Iz njihovog ponašanja se da zaključiti da su:

a) naviknute da ona to tako radi

b) to je metoda kojom se svi koriste u vrtiću ili

c) ne slažu se ali šute radi vlastitih interesa (čuvaju posao).

Zastrašujuća činjenica u tome svemu da je ovakvo ponašanje odraslih prema djeci očigledno socijalno prihvaćena norma u ovoj instituciji. Uz to su odgajatelji svjesni da se sve snima kamerama, što automatski utiče na njihovo ponašanje u pozitivnom smislu.  Šta bi se tek dešavalo da nema kamere? Postojanje ovako disfunkcionalnih socijalnih normi u jednom vrtiću je zabrinjavajuće, a na neki način ni ne začuđuje kad se uzme u obzir da se u BiH često ne zapošljavanju oni koji su sposobni, kompetentni i istinski motivirani za neki posao, nego oni koji imaju vezu, plate radno mjesto ili su na drugi način podobni.

Dok god narod podržava i sudjeluje u ovoj vrsti korupcije u svim segmentima društva, bićemo nažalost svjedoci ovakvih situacija i to kod onih najranjivijih, djece u vrtićima i školama.

Nije slučaj samo u vrtićima da kolege svjedoče ružnim dešavanjima i neprofesionalnom ponašanju, ali je šutnja česta reakcija zbog štićenja vlastitih interesa. To je žalosna realnost. Na društvenim platformama se moglo čitati mnogo komentara gdje roditelji pozivaju na nasilje nad odgajateljicom. U suštini se tu dešava isti fenomen kao i s odgajateljicom, suočeni s nepravdom od sudskog sistema, roditelji se osjećaju nemoćni i frustrirani i pribjegavaju nasilju kao rješenju. Hoće li to nešto riješiti?   Problem nasilja u društvu je puno dublji. Prava hrabrost bi se trebala ogledati u tome da se svaki građanin usprotivi u svakodnevici svaki put kad svjedočii nasilnom ponašanju prema bilo kome, a posebno prema djeci. Nažalost, nasilje u BiH je rasprostranjeno kako u mnogim porodicama kao „odgojna metoda“ tako  i u društvu generalno. S druge strane postoje komentari u smislu da su danas djeca nepodnošljiva i razmažena i ponašanje odgajateljice se pokušava opravdavati. To je zaista žalosno, jer bez obzira kako se dijete ponašalo, apsolutno ništa ne opravdava nasilno ponašanje odgajateljice. Djeca u svom razvoju tek uče kako se trebaju ponašati i tu se oslanjaju na odrasle.

Djeca koja su izložena nasilju pokazuju razne emocionalne smetnje a i smetnje u ponašanju.

Nasilje utiče negativno na njihovo samopouzdanje a i u djetinjstvu a i kao odrasli su u riziku da imaju psihološke smetnje. Dijete koje je doživjelo nasilje oponaša ono što doživljava, i često će drugu djecu izlagati istome. Mnogi komentari pozivaju i na to da djecu ne treba dati u javne institucije, da je bolje da se čuvaju kući. U prvih par godina je važno da su djeca s majkom i porodicom, ali je isto važno da grade veze s vršnjacima, da uče socijalne norme i da razvijaju igru i kreativnost. Roditelj ima djelomično manje kontrole kada ima tetu kući koja čuva dijete, jer koliko će se ona istinski baviti djetetom a koliko će biti na telefonu ili slično. Postoje komentari da je najsigurnije da nane čuvaju djecu. To može biti dobro rješenje, ukoliko se nana se zaista angažuje, zanima i igra se sa djetetom. Međ utim koliko nana samo čuva dijete u istinskom smislu te riječi i nisu u stanju da djetetu postave granice, razmaze ga, gledaju televiziju s djetetom itd.

Nema pravog rješenja na ovo pitanje. Zaista razumijem da su roditelji pogođeni ovim slučajem koji ih ostavlja u nevjerici i nemoći. Jedini put je veća kontrola i testiranje osoba koje čuvaju djecu, a ne zapošljavanje preko „štele“. 

Svaki roditelj ima glas i treba ga upotrijebiti u instituciji gdje se čuva njegovo dijete.

Napraviti peticije za veću transparentnost zapošljavanja ali i svakodnevice u vrtićima.  Nije rijetkost na zapadu da predstavnik roditelja bude član komisije za zapošljavanje i na taj način roditelji imaju uticaja na to ko dobija posao. Posebno u privatnim institucijama koje su ovisne o plaćanju roditelja. Umjesto što pozivaju na nasilje, roditelji bi se trebali osvijestiti i upotrijebiti svoja prava i svoj uticaj i zahtijevati određene uslove i transparentnost od vrtića jer radnici tu su zaposleni s njihovim novcem i tu su da bi bili roditeljima i njihovoj djeci na usluzi.

 

 

O autoru: Aida Bikić se bavi naučnim istraživanjima novih tretmana za djecu i njihove roditelje, radi kao psiholog u dječijoj  i adolescentnoj  psihijatrijskoj  bolnici Aabenraa, uspješno surađuje s naučnicima s Yale i Harvard univerziteta na više projekata,   profesor  je Univerziteta u Južnoj Danskoj | SDU -Institut za regionalna zdravstvena istraživanja.

Njen aktualni naučni rad fokusira se na ulogu roditeljstva, isprobavanje novih tretmana za djecu s poremećajem pažnje i istraživanje efekta elektronskih uređaja na razvoj djece. Aida je supruga i majka dvije kćerke.

0 comment
0

You may also like