Tijana Vignjević- Večerašnji koncert je ostvarenje dugogodišnjih želja

by maminedi

Tijana Vignjević je sarajevska dirigentica, koja se usavršavala na majstorskim klasama kod internacionalno priznatih i cijenjenih dirigenata. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, 2001. godine, završila je studij dirigovanja u klasi profesora Teodora Romanića, a postdiplomski studij iz orkestarskog dirigovanja, u klasi profesora Uroša Lajovica, završila je na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Beču 2014. godine. Dirigentica je Ženskog vokalnog ansambla „Corona“ od 1997. godine, a od 2002. radi kao profesorica orkestra i korepetitorica u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu. Godine 2007., pokreće amaterski Mješoviti hor „Seljo“, koji je usljed agresije na BiH, 1992. godine prestao s radom. Ovaj hor djeluje u okviru Akademskog kulturnog centra Univerziteta u Sarajevu, a sa ansamblom „Corona“ horom „Seljo“ te Orkestrom Srednje muzičke škole Sarajevo, osvojila je brojne nagrade i priznanja na domaćim i međunarodnim takmičenjima i manifestacijama. Uoči večerašnjeg koncerta Sarajevske filharmonije, koja prvi put nakon više od 30 godina na repertoaru ima Brucknerovo stvaralaštvo, a koja će večeras izvesti njegovu 3.simfoniju u d-molu iz 1889. godine, poznatu i kao Wagnerovu simfoniju, pod njenom dirigentskom palicom, razgovarali smo o jednoj od najrevidiranijih simfonija, o umjetnosti dirigentskog zanata, tehnikama i značenjima poruka koje prenosi, kulturnom životu i perspektivama ovoga poziva u glavnom gradu, kao i ostvarenju njenih dugogodišnjih želja.

Razgovarala: Milica Bonar

Diplomirali ste i magistrirali dirigovanje, voditeljica ste vokalnog ansambla Corona, kao i mješovitog hora “Seljo” u sklopu akademskog kulturnog društva Sloga. Da li je ovo prvi put da dirigujete Sarajevskoj filharmoniji, postoji li razlika u osjećaju, doživljaju toga?
VIGNJEVIĆ:
Ovo je moj prvi profesionani angažman sa Sarajevskom filharmonijom i naravno da postoji razlika u osjećaju. Vrlo sam uzbuđena i jako mi je drago. Samo ovo djelo je vrlo izazovno , tako da je osjećaj sasvim drugačiji.

Wagner po kome se simfonija zove, i kojem se svidjelo Brucknerovo stvaralaštvo, često je povezivan s nacizmom. Zašto je odabran repertoar kakav jeste?
VIGNJEVIĆ:
Wagner nije stvarao za vrijeme Hitlera, Wagner je umro 1883. godine, međutim, Hitler jeste bio veliki obožavatelj njegove muzike, i Wagnerovi potomci su bili simpatizeri nacionalsocijalističkog pokreta. Bruckner je bio veliki obožavatelj Wagnera, divio se njegovoj umjetnosti, i prilikom susreta s njim, Bruckner je želio da mu posveti jedno njegovo djelo. Wagneru se svidjela ova treća, tako da je i sama Brucknerova simfonija posvećena njemu i poštovanju prema njegovoj muzici. Treću simfoniju smo odabrali jer je to jedan iskorak u repertoaru Sarajevske filharmonije, to je djelo koje zahtijeva veliki orkestarski korpus, toliko veliki da nećemo moći stati na scenu Narodnog pozorišta, pa se malo proširuje scena da orkestar može da stane. Orkestar je toliki da ne može da stane ni u orkestarsku sobu gdje filharmonija inače vježba u Narodnom pozorištu, nego smo prešli da vježbamo u BKC, da bismo mogli svi stati u jedan prostor. V.d. direktora Adi Šehu je želio da otvori neka nova vrata za Sarajevsku filharmoniju, da se otvore mogućnosti za izvođenje nekih novih djela, i krenuli smo sa Brucknerovom Trećom simfonijom, jer ona od svih njegovih simfonija zahtijeva najmanji orkestarski sastav. Za nas je i to bilo jako veliko, ali onda dolazimo do drugog problema kojeg Sarajevo ima, a to je nepostojanje koncertne dvorane. Često se spominje, puno se priča o toj koncertnoj dvorani, ali se politički potezi naših političkih vođa na tom polju ne vide. Između ostalog, ovo je i apel da se pokrene ta priča i konkretno počne raditi na tom projektu.

Šta je ustvari dirigovanje, mnogima nije jasno šta zapravo radi osoba koja pokretima ruku signalizuje i demonstrira određenu poruku?
VIGNJEVIĆ:
Dirigenti ne daju znakove samo rukama, i cijelo tijelo, lice, dakle, facijalna ekspresija, daju znak samom ansamblu. Što je veći ansambl, to je veća potreba za dirigentom, zato što je potrebno ujediniti sve muzičare u jednoj izvedbi , i prenosu muzičke emocije na publiku. Sada u orkestru je preko 60 ljudi i svi oni moraju da zvuče kao jedno. Da bi se to ostvarilo, potrebna je jedna osoba koja se zove dirigent, koja će tu izvedbu da vodi i da joj pronađe muzički smisao i muzički put u izvedbi.

Koji su najčešći pokreti kojima signalizujete izvođačima muzike šta trebaju raditi, koje je njihovo pojedinačno značenje?
VIGNJEVIĆ:
Najčešći pokreti su mi da mašem rukama. Dirigenti zapravo najviše daju oznake za početak, za dinamiku, tempo, upadaju instrumenata, cijeli niz znakova koje dirigent daje. Ako ste nekad bili član hora ili školskog orkestra, znate koliki je značaj dirigenta. Ljudi u orkestru znaju čitati pokrete dirigenta.

Šta je neophodno da jedan dirigent posjeduje, kakve osobine i sklonosti su poželjne?
VIGNJEVIĆ:
Važno je biti dobar vođa, da vam orkestar vjeruje i da idu za vama, da vam se prepuste. Da biste to postigli, potrebne su godine studiranja, godine upornog rada, što više iskustva imate, bolji ste dirigent. Puno znanja treba o samim instrumentima, šta koji instrument može, šta od koga možete tražiti, dokle su granice, koliko se neki instrument može svirati uopšte. Recimo, limeni duvači imaju ograničenje jer su njihove usne direktno uključene u sviranje, tako da ih kada dođe do zamora usana, više ne možete gurati na probi- hajde još, jer je fizički nemoguće. U ranijim vremenima dirigenti su nekako bili strah i trepet u orkestru. Ne znam sjećate li se crtanog filma kad je Duško Dugouško dirigent i ulazi u orkestar, a svi sa strepnjom govore ispod glasa „Leopold, Leoplod“. Riječ je o Leopoldu Stokovskom, ali ta vremena su nekako prošla, i meni još kao studentu nije bilo jasno kako da se instrument boji svoga izvođača. Orkestar ili bilo koji ansambl je instrument dirigenta. Ako nešto ne ide, nije kriv orkestar. Ako na klaviru nešto ne ide, nije kriv klavir. Morate sjesti, vježbati, raditi i to će se dovesti u dobro stanje. Osobine koje su potrebne su ta neka samouvjerenost i hrabrost da stanete i da predvodite jedan ansambl, temeljitost u radu, puno godina učenja, i stalno samo rad, rad, rad. Ne smijete posustajati, nije lako doći pred neki veliki ansambl, ne pruža vam se prilika svaki dan. Moja je poruka za mlade dirigente da se od svakog ansambla, bez obzira na to koliki je, da li se radi o profesionalnom ili amaterskom ansamblu, može jako puno naučiti. I naravno, morate imati dobro uho. Svi muzičari moraju imati dobro uho, jer je pola našeg posla slušanje. Da bismo bili zajedno, da bismo bili u izvedbi ujedinjeni, moramo jednim uhom da slušamo druge, a drugim da slušamo sebe. Dakle, veoma dobro uho i puno rada, a sviranje u ansamblu, rad u orkestru, je jedan timski posao, gdje je svaka karika važna, i gdje ego morate ostaviti ispred vrata. Orkestarski svirači su timski igrači. To je važno i za orkestar i za dirigenta, i naravno da je on čovjek koji voli raditi u timu, jer je tim njegov instrument.

Postoji li razlika u dirigovanju različtim izvođačima, odnosno interpretatorima- orkestrima, horovima, vokalnim ansamblima…?
VIGNJEVIĆ:
Naravno da postoje u nekim suštinskim stvarima koje su bitne. U orkestrima imate instrumente kojima upravljate, u horovima imate glasove kojima upravljate, u vokalnim ansamblima također. Dakle, morate poznavati svoj ansambl i svoj rad prilagoditi ansamblu s kojim radite.


Koliko je u BiH popularno horsko pjevanje i koliko imamo kulturnih društava?
VIGNJEVIĆ:
Koliko kulturno-umjetničkih društava imamo, ne znam tačno, znam da ih imamo dosta, i ja bih rekla da je to jedan relikt iz prethodnog sistema za koji bih rekla da je sjajan, a danas poprilično zanemaren. Što se tiče horskog pjevanja, popularniji je u zrelijoj populaciji. Mlađa populacija nije neki veliki fan, mada je ima , i kako se vremena mijenjaju, na audicije često dolaze i mlađi pjevači. Mislim da bi se u osnovnim školama u okviru nastave muzičke kulture, generalno moralo više pjevati, ne da imamo samo školski hor u kome pjevaju samo odabrani, nego animirati svu djecu da razvijaju tu sposobnost vokalnog izražavanja, čak i određene koreografije, sinhronizacije pokreta i sl. Mislim da se u onosvnoj školi ne treba opterećivati teorijom i znanjem iz historije muzike, notama, jer su to stvari koje se rade u muzičkoj školi, a u osnovnoj, fokus treba više biti na pjevanju.

Koji odsjeci koje studenti i đaci mogu pohađati u sklopu Muzičke akademije i Srednje muzičke škole u Sarajevu gdje predajete, su najtraženiji na tržištu rada, a za koje među njima se studenti najčešće opredjeljuju prilikom upisa?
VIGNJEVIĆ:
Predajem u Srednjoj muzičkoj školi, ali sa Akademijom sarađujemo, nalazimo se i u istoj zgradi. Mogu reći da su svi odsjeci traženi, imamo odsjeke za instrumente, ali nemamo odsjek za npr.obou, fagot, limene duvače- imamo hornu i trubu, ali nemamo trombon i tubu, za harfu. Mi smo imali đake koji su završili te odsjeke, i to su bili zaista njihovi lični napori i nastojanja roditelja da se angažiraju profesori izvana, koji su dolazili i držali nastavu iz tih instrumenata koje mi nemamo. Recimo, Sarajevska filharmonija nema po sistematizaciji zaposlen puni sastav orkestra i često se dešava da se mora pozvati gostujući muzičar izvana. U filharmoniji u orkestarskom sastavu, nemamo trenutno angažovanog tubistu, i kad god je u orkestarskom sastavu pisano- tuba, mi moramo zvati gostujućeg muzičara, ili fagotistu, trombonistu, ako se desi da je npr. bolestan, nemamo nikoga u Sarajevu, nikoga u BiH, ko bi mogao doći da ga zamijeni, nego moramo zvati muzičare izvana.

Da li u BiH imamo dovoljno kulturnih radnika i kadra, kada je, recimo, konkretno dirigovanje u pitanju?
VIGNJEVIĆ:
Mislim da je za naše potrebe, i za našu malu zemlju, broj studenata dovoljan. Mislim da se svake godine upišu jedan ili dva kandidata na odsjeku za dirigovanje, za razliku od recimo Beča, gdje sam ja bila na postdiplomskom i gdje je samnom u klasi bilo 40 studenata, s tim da Beč školuje svjetske dirigente, i da je tu u klasi bio samo jedan Austrijanac , ostalo su sve bili studenti izvana. Ono što je drugi problem kod nas, međutim, nije broj studenata i ljudi koji završavaju dirigovanje, nego koliko im se pružaju šanse kod nas. Dobro, to je i zahtjevan posao i zahtjevan studij, koji iziskuje stalno usavršavanje, i studenti bi trebalo da nakon završenog studija dirigovanja, idu na neke majstorske kurseve, da se susreću i sa drugim profesorima, profesionalnim dirigentima, koji će im otkriti tajne zanata, da kada ljudi izvana dolaze u Sarajevo da diriguju, idu na probe, jer od svakoga možete naučiti nešto, i kako treba i kako ne treba. To stalno usavršavanje i učenje je neophodno. Da imamo dovoljno kulturnih radnika- imamo, ali nemamo dovoljno sluha od sistema, tako da nama treba jedna kulturna reforma ili pokret u budućnosti.

Koji je Vaš najveći i neostvareni san kada je muzička karijera u pitanju?
VIGNJEVIĆ:
Ja sam studirala odsjek za dirigovanje, jer je moja želja bila da budem dirigent, da budem profesionalno angažirana kao dirigent, međutim, životni put me odveo na drugu stranu. Postala sam nastavnik, prosvjetni radnik, i pronašla sam se i u tom poslu, ustvari jako sam ga zavoljela, i kroz taj posao sam puno naučila. Počela sam raditi u Srednjoj muzičkoj školi 2002. godine, i kad sam došla u školu, zamolili su me da pokrenem orkestar, da napravim ansambl. Sa tim orkestrom učenika koji još uvijek uče da sviraju svoj instrument, a trebaju da nauče da sviraju zajedno, puno sam naučila i o njihovim instrtumentima, i o načinu kako da im pomognem da oni dođu do neke zajedničke izvedbe. Jako sam sretna i jako volim svoj posao, iako to nije bio moj privatni motiv da studiram dirigovanje, nije mi bila želja da budem nastavnik, nego da budem profesionalni dirigent. Dvadeset godina nakon mog diplomskog koncerta, kojeg sam imala sa Sarajevskom filharmonijom , dobila sam priliku da budem profesionalno angažirana baš kao dirigent. Mogu reći da je ovaj koncert i ostvarenje nekih mojih dugogodišnjih želja.

0 comment
0

You may also like