U svojoj knjizi Tko je skuhao Posljednju večeru:Ženska povijest svijeta Rosalind Miles, se pita ima li bolje teme za vjersku književnost, poučnenarodne pripovijetke, šale i predaje kojima je cilj uvjeriti žene da su manje vrijedne od muškaraca od ženskoga tijela? (Miles 2009: 146). Uništivši to osnovno prebivalište ljudskog samopouzdanja i svijesti o sebi, zatrpavši ga grizodušjem zbog spolnosti i gađenjem nad puti, tvrdi Miles, muškarci su osigurali žensku nesigurnost i ovisnost.
Nije isto biti mladić ili djevojka u srednjem vijeku ili u današnjem stoljeću. Poznata je činjenica da današnje žene u prosjeku žive duže od muškaraca, što nije oduvijek bilo tako.
Stopa smrtnosti žena u prošlosti je bila veća zbog različitih zdravstvenih nemogućnosti tadašnjeg vremena kao što je smrtnost pri porođaju te različite bolesti za kojih nije bilo lijeka. Prema Michelle Perrot i njezinoj knjizi Moja povijest žena od samog početka ženske reprodukcije, djevojčica je bila manje željena, te se ime dječak izgovaralo s jačom vrijednosti. Čedomorstvo djevojčica vrlo je stara praksa koja je bila normalna u Indiji i Kini, gdje su se uklanjala ženska djeca sve dok se ne dođe do muškog djeteta (usp. Perrot 2009: 44). O rasprostranjenom čedomorstvu ženske djece u Indiji, Kini i arapskim državama piše i Miles koja navodi kako su metode ubijanja malih djevojčica postupno poprimale nove, domišljate oblike. One su bile davljene, trovane, bacane u more, napuštane u prašumi, bacane morskim psima kao žrtve bogovima ili utapane u mlijeku uz molitvu da se vrate kao sinovi. U svim tim slučajevima žrtve su umirale po nalogu oca jer nisu imale budućnosti izvan braka i majčinstva. Uspije li je udati, oca je čekao golemi trošak, a ako pak ne uspije, javna sramota (vidi Miles 2009: 163).
Ženski fetocid
Upravo ovaj čin naveo je indijske primalje i ginekološke udruge da ženski fetocid 1986. godine proglase zločinom protiv čovječnosti. Nije bilo jednostavno utvrditi kakav je bio stvarni život djevojčica jer su one bile više zatvarane i nadzirane nego njihova braća, pa čak i ranije povučene iz škole ako su bile najstarije od sestara. U mladih djevojaka najvažnije je bilo očuvanje nevinosti. Kako su se događala mnoga silovanja u kojima su sudjelovale bande mladića u potrazi za plijenom, djevojke koje bi na takav način bile razdjevičene, odnosno „obeščašćene“ (usp. Perrot 2009: 45), više nitko ne bi htio uzeti za ženu, te bi one bile osuđene na prostituciju. Tek u 19. st. grupno silovanje postaje sudski kažnjivo. Mnoge djevojke koje su postale „roba s greškom“ (ibid.), morale su odlaziti u celibat koji je u 20. st. postao sve učestaliji, posebice u Engleskoj. Obitelj je donosila odluke umjesto mladih djevojaka kojima su brakovi bili ugovarani. Diljem poznatoga svijeta zakonodavstvo kao i društveni običaji čuvali su očevo pravo da uda svoju kći za koga želi i poduzme sve potrebne mjere kako bi bio siguran da će se njegov izbor poštovati (usp. Miles 2009: 155). Kao poseban oblik prisilnih brakova, u Indiji su očevi udavali svoje kćeri dok još nisu niti spoznale da su žene, a u Europi je bila raširena takozvana „prodaja mladenki“ kojom žena ne bi živjela samo pod očevom ili muževljevom skrbi, već i pod skrbi očevog ili muževljevog feudalnog gospodara (ibid: 156-159). Takvi brakovi postali su savez dvoje ljudi, a ne simbol ljubavi. Svjedoci smo dugotrajnog i spornog napredovanja braka iz ljubavi, procesa u kojemu žene 19. st. igraju odlučujuću ulogu, a u čiju obranu ustaju romansijerke Jane Austen i George Sand. Kao pouzdan znak individualizacije žena, ali i muškaraca, brak iz ljubavi najavljuje modernost para, koja trijumfira u 20. st. Uvjeti slobodne razmjene postaju složeniji: ljepota i fizička privlačnost izbijaju u prvi plan. Imućan čovjek može poželjeti siromašnu, ali lijepu djevojku (usp. Perrot 2009: 50).
Žena udajom istovremeno postaje sluškinja i gospodarica kuće, a ujedno je i spolno podčinjena te primorana na “bračnu dužnost“. Povijesni spisi pokazuju da ni u jednoj zemlji, ni u jednom razdoblju, žene nisu bile sigurne od vrhunskog spolnog nasilja, odnosno tvrdnje da ženska tijela postoje samo u odnosu prema muškarcu, radi njegovog užitka i potomstva (Miles 2009: 167). U slučaju neplodnosti sva sramota se pripisivala ženi koja je bila odgovorna za djecu, obitelj i dom do svoje smrti. Upravo zbog mjesta koje zauzimaju u obitelji, veći su izgledi da se tragovi žena pronađu u privatnim arhivima.
Smrt žena često je bila neupadljiva kao i njihov život.
Oporuke i oproštaji uz odar priređivali su se uglavnom samo glavi obitelji, gospodarstva ili gazdinstva, poduzetnicima ili javnim ličnostima. ˝Veliki˝ pogrebi bili su rezervirani za muškarce. U nekim zemljama uključujući i Englesku u 19. st., žene toga dana nisu išle na groblje, iako su upravo one kasnije bile zadužene za održavanje grobova. Smrt jedne žene u javnom prostoru tada nije predstavljao ništa posebno, ali u srcu potomaka, piše u zanosu Perrot,dugovječne bake često ostaju u sjećanju kao posljednji svjedoci, posljednje nježnosti (vidi Perrot 2009: 53).
Postupno jačanje muške prevlasti povjesničar Jean Markdale sažeo je ovako: Kad je muškarac ustvrdio da je on ključan za oplodnju, stari način mišljenja iznenada su se urušili. Bio je to izrazito važan obrat u povijesti čovječanstva, pa čudi što mu se ne pridaje jednak značaj kao kotaču, ratarstvu i uporabi kovina… Budući da je muškarac stoljećima bio zakidan… jednakost mu nije bila dovoljna. Sad kad je pojmio puni smisao svoje moći, odlučio je preuzeti vlast. (Markdale 1982: 14, citiran kod Miles 2009: 88).
Žena, nekad sveta zbog tajanstvene životodavne moći postaje svedena na običnu poslušnu maternicu; nekoć majka svega sada je „obična posuda“ (usp. Miles 2009: 136). Na ženi se prvo primjećivao izgled, odnosno njezino lice, tijelo i odjeća. Ona se mora čas skrivati, čas pokazivati. Njena pojavljivanja, kao i pokazivanja nekog od dijelova tijela, upravljaju se prema vrlo preciznim kodovima. Perrot ističe kosu kao primjer ženine zavodljivosti. Prva zapovijed za žene, nastavlja ona, bila je ljepota. ˝Budi lijepa i šuti˝ nalaže joj se možda od pamtivijeka.
Žensko lice krilo je njezino najmoćnije oružje – jezik.
Miles navodi poslovicu koju nalazimo u gotovo svim jezicima a koja kaže da je „jedina dobra žena tiha žena“ (Miles 2009: 147). Primjerice, među Grcima u maloj Aziji stotinama se godina smatralo da žena koja puno priča ima manje šanse za udaju, a u mongolskim plemenima je više od tisuću godina ženama bilo zabranjeno izgovarati velik broj riječi kojima su se smjeli služiti samo muškarci. Nešto zapadnije, na muslimanskim područjima, najgori porok žene bio je šadaka što znači brbljavost (ibid).
Za razumijevanje borbe patrijarha za vlast nad ženskim tijelima, važno je spomenuti činjenicu da ih je najviše zaokupljala tema krvi. U danima mjesečnice žena se smatrala nečistom te je nerijetko bila isključivana iz društva: Žene nisu krvarile samo svaki mjesec djevojaštva i zrele dobi; svaki stupanj ženskog puta, svaki prijelaz iz jednog stanja u drugo (prva mjesečnica, razdjevičenje, porod) također je obilježen istjecanjem krvi koja dvosmisleno ukazuje i na život i na smrt. Što je veća opasnost, to je stroži tabu. Svi ti „dani“ u ženskim životima potaknuli su nastanak zamršenog i nerijetko barbarskog sklopa mitova, vjerovanja i običaja u kojima je svladavanje kultnih strahova pregazilo svaki osobni prezir prema ženi koja je tobože svemu tome bila uzrok i središte (ibid: 153). Za primjer možemo uzeti pleme Kafe u Papui Novoj Gvineji gdje bi djevojku, kad bi počela krvariti, zatvorili na tjedan dana u zamračenu kolibu, uskraćivali joj hranu te je učili da je opasna za sebe i druge ako se ne pridržava obrednih ograničenja.
U 20. st.na scenu stupaju noge (sjetimo se samo nevjerojatno dugih noga u čarapama majke Dim). U isto vrijeme težnja za vitkom linijom, gotovo anoreksična opsesija tankoćom, postupno potiskuje naklonost prema bujnim oblinama ˝kršne žene˝ iz 1900. godine. Ljepota postaje kapital u ljubavnoj vezi ili bračnom osvajanju; bila je to neravnopravna razmjena u kojoj se muškarac, zavodnik, jedini smatra aktivnim, dok se njegova partnerica morala zadovoljiti time da bude privlačna, ali itekako domišljata u svojoj sračunatoj pasivnosti.
Uglavnom, nema se pravo biti ružan: Estetika postaje etika. Prepoznajući u tome neku vrstu robovanja, pojedine žene istupaju i prosvjeduju. ˝Odjeća nosi nas, a ne mi nju˝, kaže Virginija Woolf, ali prema mišljenjuMichelle Perrot, ne previše uvjerena.
Razlika među spolovima očituje se i u dlakavosti te u navikama vezanim za nju: kosa za žene, brada za muškarce. Često se tijekom povijesti kosa smatrala znakom feminiziranosti. Ipak, androgine epohe karakterizira puštanje kose kod obaju spolova: tako je u romantizmu i u godinama nakon 1968. u poduzećima duga kosa bila zabranjena, a mladićima je prijetio stvarni otkaz ako ustraju u odbijanju da se ošišaju. Sukobi suoko ove teme bili česti. U antičkom je mediteranskom svijetu nošenje vela bilo uobičajeno. Veo dobiva višestruka značenja, religijska i građanska, u odnosu na Boga i muškarca, njegovog predstavnika. Oko 1900. razvija se veoma snažni europski feminizam koji zahtjeva oslobađanje tijela. Steznici se odbacuju, suknje kao i kosa skraćuju.
Rat ubrzava pokret. Kako bi se komotnije osjećale pri radu, bolničarke, sestre u ambulantama, vozačice tramvaja se moderniziraju. Nakon rata nova frizura u različitim oblicima postaje opća pojava. Čas se radi o kovrčavoj kosi, ˝trajni˝ napravljeni električnim uvijačima(žene liče na ovce, ironično se izražava Perrot), a čas o ravnoj kosi koja ženama daje izgled ˝muškarača˝ posebice ako nose kostim, kravatu ili cigar špic (ibid). Afirmiraju se različite težnje: mladost, modernost, želja za oslobođenjem od nekadašnjih moda, od prijeratnog svijeta, koji je umro zajedno s njima. Javlja se žudnja za ležernošću primjereno sportu, žudnja za spolnom slobodom: lezbijke podržavaju tu modu, koja im ide na ruku. Praksa se s vremenom proširuje te se ocrtava jedna dvospolna silueta. Nova odjeća, zvonasti šešir, kostim (Chanel), hlače – suknja, hlače. Novo ponašanje: pušenje, vožnja automobila, javno čitanje novina, odlazak u kavanu. Nova spolnost u naletu homoseksualnosti, koja se tiče čitave Europe. Žene teže ka novim ulogama, prodiru na sveučilišta, prisvajaju nove znanosti, bave se do tad njima nedostupnim zanimanjima, teže čak za literarnim i umjetničkim stvaranjem te se neprimjetno uvlače i u avangardu. Ta napredovanja, u mnogo čemu definirana, grubo su zaustavljena ili zakočena krizom i usponom totalitarizama, izrazito antifeministički nastrojena (ibid: 72. – 73.).
Đelagić Željka napisala je rad na temu: Evolutivni razvoj žene u 20. stoljeću. Jedno od poglavlja bavi se tijelom koje je tokom povijesti postalo tako važno bojište u ratu spolova. Za potrebe jednog istraživanja slučajno smo naišli na ovaj sjajan rad autorice iz Pule. Dio smo prenijeli s posebnim razlogom; veliki broj naših čitalaca jesu žene i to ne bilo kakve žene već žene koje mijenjaju svijet i bore se protiv stereotipa i predrasuda.